U knjizi "Deset dana u travnju" izdvojili smo dnevničke zabilješke, dijelove povijesnih studija, judikaturu, fragmente memoara, zapisnika i drugih dokumenata u kojima akteri velike povijesti iznose svoja sjećanja, ali i novinske tekstove koji u realnom vremenu oslikavaju život i mišljenja suvremenika.
Razdoblje od puča do prvog dana travnja 1941. čini prvo, uvodno poglavlje, a u ostalima donosimo pregled tiska od 1. do 10. travnja, izvorne priče aktera povijesti, kao i svjedočenja o njima, sadržaje naslovnica i članaka koje su pisali ozbiljni ljudi i veliki novinari. U dva završna poglavlja prikazujemo rasplet povijesne drame poslije 10. travnja te sudbine aktera.
Zahvaljujemo Hrvatskom državnom arhivu, čijom smo ljubaznošću dobili uvid u dosjee Slavka i Dide Kvaternika, Branka Benzona, Ante Pavelića, dr. Vladka Mačeka, Đure Vranešića (Jure Vranešića) i Mirka Puka.
'Pripremite podrume, skloništa, tavane...'
Rat će možda biti izbjegnut! Maček je ušao u Vladu, to je bio naslov u novinama 4. travnja. Iako, iste te novine donose upute što u slučaju zračnog napada, vijesti da su Zagreb, Ljubljana i Beograd proglašeni otvorenim gradovima – praktički molbu da se ne bombardiraju. Jasne znakove da rat samo što nije buknuo. Uostalom generalštab zna dan točnog napada, agent Vladimir Vauhnik, Slovenac, doznao je, ponajviše zahvaljujući neodoljivosti kod berlinskih dama točan datum napada – 6. travnja. Ali negdje još tinja nada da će se tragedija izbjeći…
Novine donose veliki naslov:
„Dr. Vladko Maček ulazi kao potpredsjednik u zajedničku vladu”
Nakon toga slijedi podnaslov:
…'zajedničkom suradnjom i zajedničkim naporom možemo mir sačuvati'“
Slijede Mačekove riječi:
„Kršćanin sam i pamtim riječi Kristove – „Blaženi, koji mir grade jer će se sinovi Božji nazvati“.
“Svjestan sam” naveo je u svojoj izjavi novinama tog dana, “da unatoč svih poteškoća, koje su se u posljednje vrijeme nagomilale, zajedničkom suradnjom i zajedničkim naporima možemo mir očuvati i olakšati poteškoće, koje nam današnja teška vremena donose. Osigurano je osim toga, da će tom suradnjom stečena prava Hrvatske biti ne samo poštivana i učvršćena nego i produbljena.”
Bilo je to ključno za njegov pristanak na ulazak u Vladu. Nada da će se očuvati mir, i vjera da će prava Hrvatske biti ne samo sačuvana, nego i proširena. Malo je kad istaknuto, ali dr. Vladko Maček suvereni je vođa hrvatskoga naroda, na najvećoj legitimno izborenoj i legalno priznatoj teritoriji u povijesti. On se bori za nešto najveće što je ijedan politički Hrvat do tada izborio. Banovina je 65.456 km² (današnja Hrvatska prostire se na 56.594 četvorna kilometra) a u svojim je granicama imala najveći postotak hrvatskoga naroda. U njoj je živjelo – bez Istre, dijelova Dalmacije i otoka -4,4 milijuna ljudi; više no danas. Jasno je zašto je Maček ulagao svu svoj nadu i energiju u očuvanje krune svoje politike.
Vlada je spašena. Može li se izbjeći rat? Kako Maček objašnjava u autobiografiji, oficiri u Beogradu, pa i sam Dušan Simović, misle da imaju još dva tjedna za manevriranje, dok Nijemci ne skupe dovoljan broj vojnika u Mađarskoj.
„Ako hoće da navale sigurno, trebaju još 14 dana, tj. dok u Mađarskoj sakupe potrebne čete. Ako pak hoće onako na slijepu sreću, mogu to odmah sada, jer trupe koju su bile uperene protiv Grčke već su u Bugarskoj okrenute protiv Jugoslavije“, piše Maček u svojoj biografiji kako mu je Simović odgovorio.
U Vladi se sada pouzdavahu u Talijane kao miritelje. Naivno i glupo. Talijani žele i drugi dio Jadrana i to ne kriju. A nakon poraza u Grčkoj i Africi treba im laka pobjeda, bar radi propagande. Izdaju se naređenja o organizaciji Civilne zaštite
Prema naredbi o zaštitnoj pripravnosti protiv napadaja iz zraka treba se odrediti nadzornika kuće, pripremiti podrum ili sklonište, urediti ga, očistiti tavane od zapaljivih stvari. Pripremiti zamračivanje, reklame koje nisu pod nadzorom ne smije se uopće paliti, pripremiti vodu, hranu, itd. Po danom signalu (mora uslijediti) potpuno zamračenje: opasnost od bojnih otrova najavljuje su lupanjem o limene kutije…
Mađarski premijer se ubio, a Ivo Andrić dobio misteriozan dar
Nabijeni pištolj koji je Mačeku ostavio njemački poslanik četvrtoga travnja dobiva još jače, zloguko značenje. Mađarski premijer izvršio je samoubojstvo. U novinama čitamo naslove:
"Samoubistvo grofa Tellekyja predsjednika madžarske vlade. Teško stanje grofice Telleky. Kerestez-Fischer je vršilac dužnosti predsjednika vlade”.
Grof se ubio se tijekom noći, prije toga posjetio je svoju bolesnu ženu. Ustrijelio se pucnjem u čelo iz Browninga.
Pročitavši tu vijest, Vladko Maček dobio je jasan znak da je pravilno protumačio značenje dara njemačkog poslanika:
"Na rastanku mi je Maletke ostavio kao uspomenu nabijenu pištolju. Ja sam mu se najuljudnije zahvalio na predanom mi „daru“, ali sam shvatio značenje. Uistinu, skoro nakon toga počinio je samoubojstvo mađarski ministar predsjednik grof Telleky.
Ivo Andrić, jugoslavenski diplomat u Berlinu sluti da je igra završena, i on je dobio čudan dar. Doduše, nepotpisan.
“Jugoslavija je izgubljena” piše Martens u Andrićevoj biografiji. “To sluti i pošiljatelj paketa što ga Andrić dobiva tih dana. U njemu je Biblija u prijevodu Martina Luthera s posvetom na njemačkom: „Ivi Andriću od obožavatelja njegove umjetnosti i prijatelja njegove ljudskosti uz duboku zahvalnost“. Pošiljatelj se nije potpisao. Sluti li Andrić tko mu u mračnom trenutku šalje znak utjehe? O tome nikada nije rekao ništa. No tu gestu očito cijeni, jer je Bibliju spasio od svih opasnosti i do smrti je zadržao u svojoj knjižnici. Tek desetljećima poslije ta je zagonetka riješena grafološkim istraživanjem. Čovjek koji je u travnju 1941. Andriću anonimno poslao Bibliju u znak utjehe jest Carl Schmitt. (Hitlerov omiljeni pravnik, tvorac teorije kako je politika umjetnost po načelu "tko će koga").
Dok se Ivo Andrić tješi Biblijom, stari germanofil, austrougarski „naftalinac“ Slavko Kvaternik sprema se u ilegalu.
Njemu je jasno (a ne treba za to ni neko osobito vojno znanje, to je kristalno jasno i pronicljivijim čitateljima dnevnog tiska) da rat samo što nije počeo. Kvaternik nije persona grata aktualne vlasti (iako joj nije ni osobito značajan). A kao austrougarski oficir koji je i sam olako dijelio „pravdu“ zna da se u početnim, kaotičnim, prvim danima rata, najbolje negdje skloniti. On se skriva u tavanskom stanu svog prijatelja dr. Šenoe.
“Za moje skrovište” - rekao je u iskazu istražiteljima nakon rata - “nitko nije uopće znao osim moje žene i kućne pomoćnice, koja nam je bila odana kao vlastito dijete. Moja žena nije me ni jedanput posjetila, nego mi je slala pismene poruke po navedenoj kućnoj pomoćnici, tj. ona me je dnevno obavještavala o svim važnijim događajima, za koje je saznala, te o vijestima koje kruže po gradu. Tim putem sam saznao... da je Maček potpredsjednik u Simovićevoj vladi…"
U Zagrebu, uz kavu i voće, očajnički nedostaje građevinskog materijala. Cijene su skočile u nebo. Nema opeke, sve zalihe su rasprodane. Krajem mjeseca trebala bi doći nova tura. Cijena cigle u Zagrebu je, sa svim davanjima, 725.000 dinara za 1000 komada. Cementa ima, ali nema vagona za prijevoz pa je nestašica. Nedostaje i drvenog materijala jer se puno izvozio, a cijene su porasle za 25 posto. Betonskog željeza uopće nema, a i cijena mu se gotovo udvostručila, kao i cijena crijepa, kojeg se također jedva gdje može naći.
Dok u Zagrebu i Jugoslaviji nervoza u iščekivanju rata raste, nervozni Ante Pavelić i njegova ekipa jedva čekaju početak rata, 4. travnja u 23.20 sati počinju emitirati program radio-stanica „Glavnog ustaškog stana“, „Radio-postaja Velebit“. Znak postaje su taktovi „Lijepe naše“, a zatim slijedi:
Negdje na dnu stranice, među svim velikim i važnim vijestima, tog 4. travnja 1941. godine objavljena je mala vjestica da se ubila engleska književnica Virginia Woolf. Otišla je iz stana u šetnju i skočila je u Temzu. Ostavila je oproštajno pismo.
U Beogradu se, pak, na veliko sjedniči, pokušava se prihvatiti posredovanje Talijana, ali, bezuspješno:
„I danas se još čudim kako njemu, kao profesionalnom vojniku, nije bilo jasno da rat znači za Jugoslaviju potpuni debakl“, zapisao je o Dušanu Simoviću Vlatko Maček u autobiografiji.
Dok Simović trubi na sjednici o kostima pradjedova, budući ministar pravosuđa i šef ustaškog prijekog suda Mirko Puk također je namirisao rat i odlučio se skloniti u sanatorij dr. Đure Vranešića. Glumi da ima problema sa srcem i sa venama. Da je nepokretan. Sestrama je to sumnjivo, ali što će, moraju ga prati i hraniti.
'Probudili su me oko pola sedam, a onda su počele padati bombe'
A onda počinje pretposljednji čin tragedije.
„Oko pola sedam ujutro probudi me kucanje o vrata moje hotelske sobe.
Bio je to jedan policijski činovnik, koji me obavijestio da je sat prije Njemačka navijestila rat Jugoslaviji” piše Vladko Maček, koji je bombe dočekao u lijepom secesijskom hotelu Bristol. “Skočio sam iz kreveta, no tek što sam se u kupaonici počeo prati, začuo sam već kako padaju bombe. Obukao sam se na brzu ruku i spustio se u podrum hotelske zgrade. Bombardiranje je dolazilo sve bliže i bliže, i začas su bombe padale u neposrednoj blizini hotela, koji je bio udaljen tek oko pol kilometra od kolodvora. Bombardiranje je nakon kratkog vremena prestalo, pa se u razmaku od četvrt sata puta ponovilo. Kad je prošao i treći val bombardiranja,uspeo sam se iz podruma“ prisjeća se Maček.
Svi su znali da rat dolazi, i svi su bili iznenađeni.
„Neka tutnjava kida ionako krhki san. Zuj aviona. Crni oblačići protuavionske paljbe. Slika je trenutno bezazlena kao u ton-filmskom žurnalu. Prva je pomisao: avijatičke i protuavijatičke vježbe. Sigurno su deseci hiljada u to vrijeme otvorili radio.
Speaker uporno ponavlja: „To nisu vježbe. To je ozbiljno. To je rat!“. Na mahove zuje sirene. Šum je grada dobio nepravilan ritam kao bolesno srce. U svakom je novinaru zakukuljena ćud cirkuskog konja. Na izvanredne pojave automatski reagira trkom u redakciju. Valovi etera – telefon praktički ne radi – nose vijesti: „Beograd izbombardiran, u plamenu!“ „Italija s Njemačkom ušla u rat protiv Jugoslavije!“ „Borbe na svim frontovima u punom jeku!“. Dolaze slučajni dobrovoljni izvjestitelji:bombardirana su sva željeznička raskršća u Zagorju, napad na Dugo Selo “, opisuje novinar i pisac Josip Horvat kobni 6. travnja u svojim „Preživjeti u Hrvatskoj 1900. – 1941. Zapisi iz nepovrata".
A kakav je kaos u vojsci opisuje Vladimir Velebit, tada poručnik konjičkog eskadrona smještenog nedaleko od Zagreba.
Jedina priprema jedne jugoslavenske vojne jedinice za rat protiv njemačkih tenkova je brušenje sablji!!! Podijelili su vojnicima raspoloživu municiju iz našeg skladišta. Mislim da je na svakog vojnika došlo dvadeset metaka. Ja sam za svoj pištolj dobio deset metaka, i gle iznenađenja, jednu ručnu bombu. Za cijeli eskadron koji kreće u bitku imali smo svega pet ručnih bombi.
Pavle Gregorić je u zatvoru, a u istu veliku sobu u Savskoj smještaju komuniste i frankovce (buduće ustaše).
Bili su to većinom mladi ljudi. Skupili su se u jednom uglu sobe i poluglasno razgovarali. Sjećam se da nam je prišao jedan od njih i zamolio nas da ne pjevamo revolucionarne pjesme koje bi mogle izazvati njihovu grupu da pjevaju nacionalističke pjesme, zbog čega bi moglo doći do gužve. Iako u našoj grupi nitko
nije pjevao jer nam u to vrijeme nije bilo do pjevanja mi smo se suglasili.
U Firenzi Eugen Dido Kvaternik i budući poglavnik Ante Pavelić trljaju ruke. Njihovi planovi se sada ostvaruju. Ne brine ih pretjerano što su ustaše raštrkane po Italiji i nikako da se okupe. „Dr. Pavelić i Mijo Bzik nisu više sumnjali. Naša prva pomisao bila je: rat je počeo, ustaše još uvijek ne dolaze (u sabiralište) a stalne obavijesti iz domovine, da će Nijemci imati inicijativu i odlučnu riječ kao da će se ispuniti“, piše Eugen Dido Kvaternik.
Iako, i oni se pitaju, hoće li Nijemci, koji u ratu vode glavnu riječ, poštovati njihov dogovor s Talijanima?
Nastavlja se...
Knjigu '10 dana u travnju' možete naručiti OVDJE.
