U knjizi "Deset dana u travnju" izdvojili smo dnevničke zabilješke, dijelove povijesnih studija, judikaturu, fragmente memoara, zapisnika i drugih dokumenata u kojima akteri velike povijesti iznose svoja sjećanja, ali i novinske tekstove koji u realnom vremenu oslikavaju život i mišljenja suvremenika.
Razdoblje od puča do prvog dana travnja 1941. čini prvo, uvodno poglavlje, a u ostalima donosimo pregled tiska od 1. do 10. travnja, izvorne priče aktera povijesti, kao i svjedočenja o njima, sadržaje naslovnica i članaka koje su pisali ozbiljni ljudi i veliki novinari. U dva završna poglavlja prikazujemo rasplet povijesne drame poslije 10. travnja te sudbine aktera.
Zahvaljujemo Hrvatskom državnom arhivu, čijom smo ljubaznošću dobili uvid u dosjee Slavka i Dide Kvaternika, Branka Benzona, Ante Pavelića, dr. Vladka Mačeka, Đure Vranešića (Jure Vranešića) i Mirka Puka.
'Značenje je bilo jednostavno – ili si s nama ili upotrijebi taj pištolj i pucaj si u glavu.'
Vraćamo sliku na početak. Beogradski državni udar bio je svakako prijelomnica koja je okrenula tijek povijesti: čuvši rano ujutro 27. ožujka 1941. godine vijest iz Beograda, u svom uredu u Berlinu Adolf Hitler dobio je napadaj bijesa. Odmah potom sazvao je najbliže suradnike i naredio komadanje Jugoslavije te bombardiranje Beograda u akciji nazvanoj "Kazneni sud". Dan nakon državnog udara, dio pučista se neočekivano predomislio, pa se odlučio na formiranje nove vlade – pod vodstvom generala Dušana Simovića – koja će Hitleru zajamčiti poštivanje ugovora o pristupanju Trojnom paktu. Simović je 28. ožujka Hitleru prisezao da će prilježno graditi sve ono što je 27. ožujka stihijski rušio. Ali badava: Berlin je odlučio da je pregovaranju kraj. Počelo je nagovaranje – Hitler je Hrvatsku nakanio povjeriti dr. Vladku Mačeku, suverenom vođi hrvatskoga naroda. Mačeka obilaze Hitlerovi emisari, nastojeći ga privoljeti na preuzimanje kormila države.
Ali sve je počelo još nekoliko tjedana ranije, kada se kraljevina, puna unutarnjih razdora, našla pod pritiskom Njemačke, koja je, pregazila Europu.
"Svim ministrima u vladi Cvetković-Maček kristalno je jasno" piše u knjizi, "da im Nijemci (a ni Talijani, premda kao manje važan faktor) neće dopustiti neutralnost u ratu koji plamti već dvije godine. Sve zemlje oko Jugoslavije već su u Trojnom paktu. Jugoslavija je okružena Hitlerovim satelitima. I Hrvatima i Srbima, kao i Slovencima, jasno je da ulazak u savez s Njemačkom, Japanom i Italijom neće proći bez otpora. Vojni krugovi, kao i manje trezven dio srpske javnosti – zaluđen Kosovom, Kajmakčalanom, Bregalnicom, pričama o kostima djedova, otadžbini i caru Dušanu, ukratko, pompoznom nacionalnom romantikom – neće olako primiti savez s Hitlerom, premda se on u svojoj biti svodi na ponešto okrnjenu neutralnost. Nijemci su opasno stisnuli, moraju osigurati taj prokleti jug Europe prije nego što navale na velike istočne ravnice, a Duce i njegovi vojnici s kokošjim perjem na šljemovima dožive predvidivu havariju u Grčkoj. Da bi Nijemci mogli intervenirati u Grčkoj, potrebna im je pacificirana Jugoslavija. Hitler je s tim bio načisto već 1940. godine. Regent Pavle Karađorđević, svjestan da mu je Führer oko vrata opako stisnuo svilenu omču, s konferencije s Hitlerom održane 19. ožujka 1941. vratio se, piše Vladko Maček u autobiografiji, „prepun očaja“.
„Dne. 18. III. boravio sam u Zagrebu, gdje mi je Šubašić saopćio da je knez Pavle toga dana prije podne proputovao kroz Zagreb, i to već na povratku sa konferencije s Hitlerom. (Šubašić mi je rekao) da je (Pavle) vrlo zabrinut, ali mu nije rekao razloge svoje zabrinutosti, nego je tek dao tomu izražaja ponovivši nekoliko puta (rekavši) 'Šubašiću moj, ne znam šta ćemo...'
Osim toga, da je pitao gdje sam ja, pa kad je čuo da nisam u Beogradu, poručio mi je neka na svaki način sutradan, tj. 19. III. budem tamo. Ja sam naravno iste večeri otputovao u Beograd.”
Zašto je knez Pavle bio tako zabrinut? Nalazio se između Scile i Haribde. Hitler je točno dvije godine ranije Jugoslaviji pokazao što može očekivati ako bude svojeglava. Na svoj pedeseti rođendan, 20. travnja 1939,. u Berlinu je priredio spektakularnu vojnu paradu na kojoj je istaknut gost bio jugoslavenski ambasador Ivo Andrić.
„Gotovo pet sati postrojbe paradiraju uz počasnu tribinu”, piše Michael Martens u „Požaru svjetova”. Goebbels oduševljeno zapisuje: „Prvi put je pokazano naše najteže topništvo. Svi su silno iznenađeni i zapanjeni. Salve oduševljenja. Narod slavi Führera onako kako još ni jedan smrtnik nije bio slavljen.“
Godinama poslije u svojim sjećanjima jedan strani diplomat potvrđuje da je demonstracija vojne sile ostavila željeni dojam: „Nakon mimohoda opći je dojam bio da se njemačka vojska stavila na čelo svih europskih vojski i da je više ni jedna ne može dostići. Neki su gledatelji napustili mimohod u čvrstom uvjerenju da odsad s velikim njemačkim susjedom moraju održavati samo još prijateljske odnose.“ Ta zastrašujuća demonstracija kod Andrića je vjerojatno pojačala ionako postojeći dojam da se Jugoslavija ni u kojem slučaju ne smije dati uvući u sukob s njemačkim Reichom. Ishodišna situacija za to činila se u proljeće 1939. vrlo obećavajućom. Fotografije prikazuju Andrića na počasnoj tribini u redu iza Hitlera. To što se veleposlaniku male države daje tako istaknuto mjesto pokazuje cijelom svijetu prepoznatljivu pozornost kojom Hitler postupa s Jugoslavijom. Želi je pridobiti za saveznicu da bi nesmetano mogao napasti Sovjetski Savez. To se iskazuje i tom posebnom pažnjom prema Andriću...”
Regent Pavle očajan je jer je britanski đak i obožavatelj engleske krune. Premda dolazi iz kraljevske kuće koja ne predstavlja uzor legalizma i demokracije, on je trezven čovjek koji nastoji koliko-toliko ujediniti zemlju, uvesti u njoj nekakav red i zatim je tako uređenu ostaviti zakonitom nasljedniku, Petru II. Karađorđeviću nakon stjecanja punoljetnosti. Nije intimno sklon Nijemcima, ali je svjestan da im se ne može oduprijeti. Nakon diktature i atentata na kralja Aleksandra uspio je postići sporazum s Hrvatima, u što je bilo mnogo teže uvjeriti Srbe. Bio je duboko svjestan da će se zaostala monarhija teško nositi s izazovima novog vremena. Još kod prvih pregovora oko sporazuma s ujedinjenom oporbom, točnije HSS-om i Hrvatima, Maček mu je, kako navodi, predlagao monarhiju britanskog tipa. Na to mu je knez Pavle s odobravanjem rekao kako je on britanski đak, pa dodao da je njemu taj tip uređenja najprihvatljiviji ali je, nabrojivši imena nekih političara, uglednika i visokih oficira, zapitao Mačeka: „Vidite li vi među ovim ljudima Britance?“
Maček se složio s njim. Tako je Nikola Pašić, kad su mu srpski političari koje desetljeće ranije zamjerili da se ne ponaša poput Lorda Gladstonea, uzvratio: „Kakvi ste vi Britanci, takav sam ja Gladstone.“
***
Situacija se mijenja iz dana u dan, iz sata u sat. Iz Beograda ipak stiže i poneka vedrija vijest – potpredsjednik HSS-a ing. August Košutić konferirao je, kao Mačekov izaslanik, s predsjednikom vlade generalom Simovićem. Također je konferirao s ministrom vanjskih poslova dr. Momčilom Ninčićem, te se vraća u Zagreb. U posljednjim vijestima navodi se uspjeh pregovora u Beogradu te da će (Košutić) o tome referirati Mačeku. Poslan je signal da je kriza prebrođena. Bar ona u vladi. HSS i Maček ući će u novu vladu Dušana Simovića, generala koji je pučem srušio vladu u kojoj su do jučer bili. Kakav paradoks! Ali izbora nema. Treba spriječiti rat. Svi znakovi govore da će to biti nemoguća misija. Čak i za „kupinečkog mačka“, političara prefarbanog svim bojama i uvjerenog pacifistu. On ne gubi nadu, iako sve govori suprotno, pa i dar koji je dobio od njemačkog gosta tog 3. travnja, uoči odlaska u Beograd.
„Prije nego što sam otputovao, tj. 3. IV. poslije podne, posjetio me je Ribbentropov posebni izaslanik Maletke, koji mi je donio poruku da je dozrela stvar otcjepljenja Hrvatske od Srbije i ponudio mi da u tom pravcu surađujem s Nijemcima. Ja sam mu rekao da je takvo otcjepljenje moguće samo ratom, i da zato neću na toj stvari raditi ništa, nego ću kao do sada sve svoje sile uložiti u to da spriječim rat. Zamolio sam zato njega da saopći Ribbentropu da nema smisla navijestiti s njemačke strane Jugoslaviji rat, jer se proglašenjem kraljeve punoljetnosti i sastavom nove vlade nije ustvari ništa promijenilo. Uvjeravao sam ga da nitko u cijeloj Jugoslaviji, osim nešto nezrele mladeži u Beogradu, ne želi rata. To je bila istina prema onome kako su me Košutić i Šutej izvijestili. Maletke mi je rekao da vrlo žali što nije naišao kod mene na očekivani odaziv, ali je nadodao da će on moje mišljenje o besmislenosti rata protiv Jugoslavije vjerno reproducirati na nadležnom mjestu. Na rastanku mi je Maletke ostavio kao uspomenu nabijenu pištolju. Ja sam mu se najuljudnije zahvalio na predanom mi 'daru', ali sam shvatio značenje.”
A značenje je bilo jednostavno – ili si s nama ili upotrijebi taj pištolj i pucaj si u glavu.
Trezveni Maček odlučio je probati nemoguće. Romantične ideje o poraženim vitezovima koji se ubijaju zbog časti nisu bili njegov raison d'être. On je stajao nogama čvrsto na zemlji, iako je i dalje pokušavao biti mađioničar koji će spriječiti rat. Teško da je stvarno vjerovao da će u tome uspjeti.
Vladko Maček na konferiranjima je pušio sve u šesnaest. Vjerojatno mu je promakla vijest koju je tog dana objavio Jutarnji list – nikotin je zdrav! Ali samo kad se žvače, nikako kad se puši, kaže neko istraživanje čije porijeklo novine ne navode.
„Maček je", piše Bogdan Krizman, „nakon niza nedoumica i pritiska s njemačke i ustaške strane iz Zagreba dao svoj pristanak u svojstvu predsjednika HSS-a da njegovi ministri ostanu i u novoj prevratničkoj vladi D. Simovića, a vlastito je sudjelovanje u njoj vezao uz nekoliko uvjeta. Pri tom je zahtijevao i to da nova vlada potvrdi Berlinu i Rimu kako će poštivati potpis o pristupu Jugoslavije Trojnom paktu. To je Simović prihvatio. Maček je u Zagrebu, 3. IV, primio izaslanika Reichsleitera A. Rosenberga (W. Malettke) i odlučno odbio sugestiju Berlina da ne ide u Beograd i ne ulazi u Simovićevu vladu. Tom je prilikom izjavio njemačkom izaslaniku kako će mu (Mačeku) u Beogradu smjesta poći za rukom da isposluje izjavu vlade u prilog Trojnom paktu. Nakon toga njemački emisari su se okrenuli pregovorima s ustaško-frankovačkim skupinama i disidentima HSS-a."
Nastavlja se...
Knjigu '10 dana u travnju' možete naručiti OVDJE.
