U Rusiji je ovih dana svečano. U petak 9. svibnja slavi se 80 godina pobjede nad nacizmom, ali u sjeni je prošao još jedan jubilej koji je važniji od pada Berlina prije skoro jednog stoljeća. Naime, na današnji dan 2000. godine, Putin je preuzeo dužnost predsjednika Ruske Federacije i zauvijek promijenio modernu Rusiju, ali i svijet. Rusija je u novi milenij ušla rasturena korupcijom, unutrašnjim previranjima i serijom terorističkih napada. Jeljcin je na Zapadu bio smatran pijanom karikaturom, a državom su drmali moćni oligarsi i tajna služba. Iako je odlazak Jeljcina svima bio jasan, jer je po tadašnjem ruskom ustavu, predsjednik mogao odraditi dva mandata, izbor nepoznatog agenta iz Dresdena i šefa FSB-a, bio je šok i za Ruse i za oligarhiju.
Kako je pisao Express, Jeljcin se 31. prosinca 1999. obratio naciji i najavio predsjedničke izbore na kojima će pobijediti relativno nepoznati šef FSB-a i bivši agent KGB-a u Dresdenu. Kroničari Kremlja i najuži kružok otkrili su da su Jeljcinu predstavljena tri kandidata za njegovog nasljednika i sva tri iz obavještajnih krugova.
- Jeljcin je mogao odabrati nasljednika, pod navodnicima, ali sva tri kandidata koja su mu gurnuta bili su iz FSB-a - pojašnjava ruski povjesničar Jurij Felštinski, autor knjige "Od crvenog terora do terorističke države": - Tu je bio Jevgenij Primakov, koji je bio bivši direktor SVR-a, Vanjske obavještajne službe. Pa Sergej Stepašin, bivši direktor FSK-a, još jedne inkarnacija FSB-a prije nego što je promijenjeno ime i Vladimir Putin. Svjedoci sudbonosne tranzicije moći, rekli su da je prvi izbor za novog nasljednika bio Primakov, ali on se sukobio s Jeljcinom u nekoliko navrata, navodno i oko njegova prekomjernog konzumiranja alkohola. Govorilo se i da je on osobno čak bio za smjenu Jeljcina zbog svima poznatih problema s alkoholom u koje je zabrazdio, a definitivno nije bio spreman garantirati Jeljcinu imunitet na optužbe za korupciju prilikom obnove Kremlja, nakon što napusti funkciju i izgubi imunitet. Tako je Primakov prekrižen. Za razliku od njega, Putin je bio spreman garantirati imunitet i Jeljcinu, ali i cijeloj plejadi oligarha kojima je u interesu bilo zadržavanje statusa quo i zaštita od kaznenog gonjenja.
- Nitko nikada nije čuo za Putina, osim vrlo pažljivih promatrača politike ili ljudi iz Sankt Petersburga. On najavljuje, ‘ovo je moj nasljednik, to je čovjek koji može voditi državu’, a dolazi do općeg ismijavanja. Sve novine u gradu, uključujući i naše, rekle su da nema šanse da ovaj tip dobije izbore osim ako se ne dogodi nešto stvarno izvanredno - rekao je Matt Ivens, direktor Moscow Timesa. Upravo to se dogodilo i Putin je 7. svibnja 2000. preuzeo dužnost predsjednika. Putin je imao malu podršku, ali je zaustavljanje terorističkih napada i poraz čečenskih separatista od njega napravio novog Aleksandra Nevskog i apsolutnog gospodara života i smrti u najvećoj zemlji na svijetu.
Slom oligarha
Putin je do kraja održao riječ i štitio Jeljcina i njegovu obitelj, a afera o korupciji je zataškana. Ipak, oligarsi nisu bili te sreće. Dozvoljeno im je bilo zadržati bogatstvo, ali i najmanji vid neposlušnosti kažnjen je brutalnom konfiskacijom bogatstva, utamničenjima i ostracizmom. Najbolji primjer je najbogatiji Rus na početku 21. stoljeća. Mihail Hodorovski je iskoristio Glasnost i Perestrojku te 1986. godine pokrenuo svoj prvi posao, privatni kafić. S vremenom se sve više upustio u privatan biznis i zahvaljujući naftnoj kompaniji Jukos do početka 21. stoljeća postao najbogatiji Rus na svijetu. Vrag mu nije dao mira, pa je u maniri Soroša počeo financirati oporbene stranke te jasno i nedvosmisleno kritizirati gargantuansku korupcijsku hobotnicu koja je imala pipke u hodnicima Kremlja i svim porama ruskoga društva. Tako je 2001. osnovao političku organizaciju “Open Russia” s ciljem stvaranja pravednog i demokratskog građanskog društva. Tu je Putin podvukao crtu. Hodorovski je 2003. uhićen pod optužbama za izbjegavanje poreza i prijevaru. Jukos je raspušten, a njezina imovina uglavnom je prešla u ruke državnih tvrtki. Ovo je označilo značajnu promjenu u Putinovim odnosima s oligarsima: jasno je dao do znanja da će se oni koji prijete njegovoj političkoj moći suočiti s oštrim mjerama.
Nakon represije prema Hodorkovskom, Putinova vlada je sve više oslanjala na ljude iz "siloviki" (sigurnosnih službi) i državnih poduzeća kako bi preuzeli kontrolu nad ključnim sektorima gospodarstva. Mnogi od oligarha koji su se smatrali lojalnima Putinu nastavili su prosperirati, ali oni koji su pokušavali izazvati njega politički ili financijski bili su marginalizirani ili meta.
Nakon što je oligarhe stavio pod kontrolu, Putin je započeo ekonomsku, vojnu i politiku transformaciju. Značajno je podignuo životni standard i osovio ekonomiju na noge, zahvaljujući velikom naftnom i rudnom bogatstvu Rusije. Između 1999. i 2008. godine, rusko gospodarstvo doživjelo je značajan rast, što neki stručnjaci pripisuju oštroj devalvaciji rublje 1998. godine, strukturnim reformama iz ere Borisa Jeljcina, rastu cijena nafte i jeftinom kreditu od zapadnih banaka. Međutim, unatoč ovom impresivnom ekonomskom rastu, neki stručnjaci, poput bivšeg američkog ambasadora Michaela McFaula, ističu da je to raslo uz ozbiljne političke i civilne probleme. Po njegovom mišljenju, Rusija je doživjela "impresivan" kratkoročni ekonomski rast, ali to je bilo praćeno uništavanjem slobodnih medija, prijetnjama civilnom društvu i raširenom korupcijom unutar pravosudnog sustava.
Tijekom prva dva predsjednička mandata (2000.–2008.),Putin je proveo niz ekonomskih reformi koje su uključivale uvođenje ravne porezne stope od 13 posto, smanjenje poreza na dobit i uvođenje novih zakona o zemljištu i građanskim pravima. Ove reforme bile su usmjerene na modernizaciju ruskog gospodarstva i poboljšanje poslovnih uvjeta. Kao rezultat tih promjena, siromaštvo u Rusiji smanjeno je za više od polovice, a stvarni BDP brzo je rastao tijekom ovog razdoblja. Kombinacija snažnih ekonomskih politika i povoljnih globalnih uvjeta, poput rasta cijena nafte, omogućila je značajan ekonomski napredak.
Obnova Ruskog carstva
Ekonomski oporavak pratile su i geostrateške ambicije. Putin je rekao da je raspad SSSR-a bila jedna od najvećih geostrateških katastrofa 20. stoljeća. Svijet je njegovo viđenje svijeta prvi put javno upoznao tijekom govora na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu. Putin je tada nedvosmisleno napao širenje NATO-a na članice bivšeg Varšavskog saveza i rekao da bi ulazak SAD-a u istočnu Europu mogao dovesti do novog rata. Godinu dana kasnije napao je Gruziju i oteo joj dvije pokrajine, Južnu Osetiju i Abhaziju. Cilj je bio zadržati Tbilisi van NATO saveza. Istu sudbinu doživjela je i Ukrajina koja je postala kulminacija Putinovih ambicija i oživljavanja ruskih interesnih zona.
