U Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu 15. travnja premijerno je izvedena scenska igra “Woyzeck” njemačkog dramatičara Georga Büchnera. Dramu je na splitsku scenu postavio redatelj Borut Šeparović, osnivač umjetničkog kolektiva Montažstroj, koji je osnovan 1989. godine. Büchner je dramu napisao između srpnja i listopada 1836., ali ju je ostavio nedovršenom nakon smrti u veljači 1837. Drama je prvi put objavljena 1877., a prvi je put izvedena u u Residence Theatreu u Münchenu 1913. godine.
Od tada je “Woyzeck” postao jedna od najutjecajnijih i najčešće izvođenih njemačkih drama koja je, zbog toga što je ostala nedovršena, inspirirala mnoge različite adaptacije. Među redateljima koji su postavili “Woyzecka” na scenu bio je i Ingmar Bergman, čija je adaptacija izvedena 1969. godine u Kraljevskom dramskom kazalištu u Stockholmu. “Woyzeck” se djelomično temelji na istinitoj priči Johanna Christiana Woyzecka, vlasuljara iz Leipziga, koji je kasnije postao vojnik. Godine 1821. Woyzeck je u napadu ljubomore ubio Christiane Woost, 46-godišnju udovicu s kojom je živio, zbog čega je osuđen na smrt i pogubljen.
Glavni junak drame je Franz Woyzeck, vojnik stacioniran u provincijskom njemačkom gradiću, koji živi s Marie, majkom njegova djeteta, koje Crkva nije blagoslovila jer je rođeno izvan braka. Woyzeck zarađuje dodatni novac obavljajući neke poslove za Kapetana i sudjelovanjem u medicinskim eksperimentima koje provodi Doktor. Woyzeckovo mentalno zdravlje je sve lošije zbog medicinskih eksperimenata i on počinje doživljavati niz apokaliptičnih vizija. U međuvremenu, Marie postaje umorna od Woyzecka i pozornost usmjerava na zgodnog majstora bubnjara. Konačno, Woyzeck izbode Marie na smrt kraj jezera.
“Ono što se doista računa jest ukupnost Büchnerova svijeta, jer kako god scene bile raspoređene, i dalje ćemo imati ono što G. Wilson Knight naziva ‘gorućom jezgrom’ drame”, izjavio je Fowler. Šeparović koristi autentične snimke s ukrajinskog ratišta, zbog čega se, ne uzimajući u obzir univerzalni karakter Büchnerove drame, oglasilo veleposlanstvo Ukrajine u Republici Hrvatskoj koje je izrazilo “duboku ogorčenost i odlučan protest” zbog prikazivanja “Woyzecka” u HNK Split.
“Redateljska interpretacija klasičnog djela Georga Büchnera predstavlja otvoreno oskvrnuće časti i dostojanstva ukrajinskih vojnika, ukrajinskih žena, kao i sjećanja na tisuće naših sunarodnjaka koji su postali žrtve okrutne i cinične agresije Ruske Federacije na Mariupolj i druga ukrajinska mjesta”, stoji u priopćenju ukrajinskog veleposlanstva. Šeparovićevu adaptaciju veleposlanstvo je u dozlaboga patetičnom i tupavom tonu nazvalo “iskrivljavanjem istine o patnjama i heroizmu ukrajinskog naroda”, “čavlom zabijenim u tijelo Ukrajine koju ruski pilat razapinje više od desetljeća” i “uvredom za svakog Ukrajinca”.
Da ima imalo pameti u ukrajinskom ministarstvu vanjskih poslova, iz istih bi stopa povukli veleposlanika iz Zagreba, pogotovo nakon umjerenog i pristojnog odgovora splitskih kazalištaraca: “Povodom reakcije veleposlanstva Ukrajine u Republici Hrvatskoj na predstavu ‘Woyzeck’ Hrvatskog narodnog kazališta Split, izražavamo žaljenje ako su pojedini prizori izazvali nesporazum ili bol među članovima ukrajinske zajednice. Predstava ‘Woyzeck’ u svojoj cjelini isključivo je antiratna, suosjeća i poštuje ukrajinske žrtve, nije joj u namjeri provocirati niti demoralizirati, ali u svom iskazu je teška i razumljivo je i svjesni smo da je u stanju izazvati nelagodu. Predstava ne uljepšava rat. Svrha joj je potaknuti razmišljanje, a ne stvarati podjele”.
Iran cenzurirao po BiH
Ipak, najpoznatiji slučaj upliva nekog stranog veleposlanstva u domaće prilike predstavlja napad na Željka Ivankovića iz 2009. godine, čiji je feljton, nastao po knjizi “Tetoviranje identiteta”, izazvao bijes i žestoki napad iranskog veleposlanstva u Sarajevu, koje je Ivankovića optužilo za islamofobiju i miješanje u unutrašnje stvari Islamske Republike Iran. Nijedna zvanična bosanskohercegovačka institucija nije reagirala i na bilo koji način zaštitila Ivankovića. Iransko veleposlanstvo je tendenciozno iskoristilo odlomak iz feljtona u kojemu se govori o knjizi “Čitati Lolitu u Teheranu” iranskog pisca Azara Nafisija i usporedilo Ivankovića sa “Salmanom Rushdiejem, Šešeljom, Tuđmanom, Miloševićem i Arkanom”.
Gdje je u svemu tome pojedinac, woyzeck, koji predstavlja “goruću jezgru drame”, kojega, čini mi se, nema ni u priopćenju ukrajinskog veleposlanstva, a niti u Šeparovićevim izjavama?
Nevezano za ovu predstavu, treba se zapitati kako bi trebao izgledati woyzeck u 21. stoljeću. Splitskom “Woyzecku”, sudeći po kritikama objavljenima u medijima, snažan pečat daju glazba i zastrašujući zvukovi sirena i dronova. Nedavno sam, gotovo uzgred, razgovarao s nekim bivšim suborcima iz rata. Zaključili smo, bez obzira na svu žestinu rata u kojem smo sudjelovali, kako je ono što smo mi proživjeli dječja igra u usporedbi s onim što proživljavaju ukrajinski, ali i ruski vojnici. Glavni razlog su upravo dronovi, koji su unijeli drastične promjene u načine i strategije ratovanja, gotovo kao upotreba vatrenog oružja, a koji vojnike drže u neizvjesnosti 24 sata dnevno. Teško je i zamisliti s kojom paranojom se nose ti ljudi, za koje ne postoji nijedno sigurno mjesto u bliskom okruženju.
Što će se dogoditi kad jednoga dana završi rat, kad se tisuće Scorseseovih “lovaca na jelene” vrati kućama fatalno narušenog mentalnog zdravlja? Ivo Andrić je jednom napisao, navodim po sjećanju, kako nijedan pisac nije u stanju opisati o čemu razmišlja čovjek koji se bacio s dvadesetog kata u trenutku kad se s desetog kata približava zemlji. Po toj logici, uz dužno poštovanje prema Borutu Šeparoviću i ekipi iz splitskog HNK, vjerujem kako ne postoji osoba koja se može uvući u glavu bilo kojem woyzecku 21. stoljeća. Vezano za ovo, treba podsjetiti na hrvatsku ratnu propagandu iz devedesetih, kad su slični moralizatori, koji vjerojatno nikad nisu bili na ratištu, tvrdili kako hrvatski vojnici, koji se bore za pravednu stvar, ne mogu oboljeti od PTSP-ja.
