U knjizi "Deset dana u travnju" izdvojili smo dnevničke zabilješke, dijelove povijesnih studija, judikaturu, fragmente memoara, zapisnika i drugih dokumenata u kojima akteri velike povijesti iznose svoja sjećanja, ali i novinske tekstove koji u realnom vremenu oslikavaju život i mišljenja suvremenika.
Razdoblje od puča do prvog dana travnja 1941. čini prvo, uvodno poglavlje, a u ostalima donosimo pregled tiska od 1. do 10. travnja, izvorne priče aktera povijesti, kao i svjedočenja o njima, sadržaje naslovnica i članaka koje su pisali ozbiljni ljudi i veliki novinari. U dva završna poglavlja prikazujemo rasplet povijesne drame poslije 10. travnja te sudbine aktera.
Zahvaljujemo Hrvatskom državnom arhivu, čijom smo ljubaznošću dobili uvid u dosjee Slavka i Dide Kvaternika, Branka Benzona, Ante Pavelića, dr. Vladka Mačeka, Đure Vranešića (Jure Vranešića) i Mirka Puka.
Dok je Maček kontemplirao u Kupincu, Pavle Gregorić na Jelačić placu kupio je Hrvatski narod, glavno ustaško glasilo. “Na prvoj stranici bio je odštampan proglas Slavka Kvaternika o formiranju NDH, a u desnom donjem uglu izjava dr. Vlatka Mačeka kojim poziva sve pristaše HSS-a da se pokoravaju vlastima, preporučujući svim kotarskim predstojnicima i činovnicima da lojalno i iskreno surađuju s novom vlašću”, piše Gregorić. “Poslije podne sastao sam se u Ljubičinom stanu s Radom Končarom. On mi je rekao da se u Zagrebu nalazi drug Tito i još nekoliko članova Politbiroa CK KPJ i da je sa svima najtješnje povezan. Sve članove tadašnjeg Političkog biroa lično sam poznavao. Rade nam je ispričao kako je doživio bombardiranje Beograda u koji je stigao nekoliko dana prije. Sjećam se njegovog živog pričanja kako ga je bombardiranje zateklo u jednoj velikoj zgradi.
Pričao je da se brzo spustio u prizemlje i gledao jezoviti prizor rušenja nekoliko okolnih zgrada. Kuću u kojoj je bio Rade također je pogodila jedna manja bomba, ali se nije srušila. Nakon eksplozije otkinuti malter padao mu je po odijelu. Koliko znam, Rade se vratio iz Beograda tik prije okupacije Zagreba, čini mi se 9. travnja. Interesirao sam se za naš daljnji rad. Kako je Rade bio u stalnoj vezi s Titom, znao sam da ćemo u najskorije vrijeme dobiti instrukcije za rad.”
Dan dva kasnije Gregorić će na istome mjestu opet kupiti Hrvatski narod. “Na prvoj stranici pisalo je da u najskorije vrijeme dolazi ustaški poglavnik Ante Pavelić na čelo NDH. Već tada su se pronosile Zagrebom vijesti da se Pavelić nalazi u Karlovcu zajedno sa svojom ustaškom družinom koja je s njim stigla iz Italije pod zaštitom talijanske vojske.
Znali smo da se u Karlovcu nalazi talijanska vojska koja je, navodno, čekala dalja naređenja. Kružile su i druge vijesti: Hitler, navodno, nije bio suglasan s tim da Pavelić, jer je bio odviše vezan uz Italiju, preuzme vlast u NDH. Govorkalo se da Hitlerov povjerenik dr. Edmund Veesenmayer ima zadatak da pregovara s Vlatkom Mačekom i da mu predloži da primi vodstvo NDH. Međutim Maček nikako nije htio prihvatiti tu ponudu. On sigurno nije bio uvjereni fašist, ali je imao svoje posebne račune kada je napustio Simovićevu vladu i ostao u zemlji poslije okupacije, dok su svi ostali članovi vlade i generalštaba napustili zemlju.
Hitlerovi računi s Mačekom nisu bili loši. Dolaskom Mačeka na čelo NDH, Hitler bi dvostruko dobio: prvo imao bi na čelu satelitske Hrvatske čovjeka koji je u to vrijeme imao još dosta velik ugled među dobrim dijelom hrvatskog seljaštva i jednim dijelom građanstva; a drugo, Hitler bi s tim što bi na čelo NDH došao Maček, a ne Pavelić, izigrao Mussolinijeve ambicije na Balkanu koje nisu išle u račun njemačkog Reicha. Hodajući gradom, primijetio sam nekoliko starijih osoba obučenih u uniforme bivših austrijskih oficira. Svi su bili okićeni starim austrijskim ordenima iz prošlog svjetskog rata. Među njima vidio sam i svog bivšeg kolegu Z. V. iz gimnazije, tada već starijeg čovjeka, kako ponosno korača ulicama, također okićen ordenima. Ti jadni naftalinci bili su ostatak oficirske kaste austrougarske vojske i kao penzioneri s malim penzijama prilično su jadno živjeli u Jugoslaviji. Sada su mislili da je došlo njihovo vrijeme i puni nade navukli su svoje stare uniforme.
Idući Ulicom kraljice Marije (sad Ulica braće Kavurić), sreo sam Miroslava Juna, koji je s Pavlom Markovcem izašao iz zatvora u Petrinjskoj ulici brzo poslije hapšenja.
– Junaček (tako sam ga zvao još u Rusiji), ti znaš da te policija pozna kao komunista i Židova. Budi oprezan i ne pokazuj se na ulici!
– I tebe policija zna, i tebi prijeti ista opasnost – odvratio mi je Jun. Miroslav je već nekoliko dana poslije našeg susreta bio uhapšen, a kasnije ubijen u Jadovnu.
Kod Kazališta sam sjeo i uzeo Hrvatski narod da ga pregledam. Prelistavajući list, ponovo sam pročitao istaknutim slovima odštampanu noticu o Pavelićevu skorom dolasku. Taj kasniji dolazak Pavelića u Zagreb potkrepljivao je govorkanja da njemačka komanda pregovara s Mačekom.
U istom broju (12. travnja) bio je objelodanjen zakon o osnutku vojske i mornarice NDH. Iz svega je bilo jasno da je čitava NDH bila već formirana u Hitlerovu i Mussolinijevu kabinetu s jasnim zadatkom da služi kao izvor radne snage, topovskog mesa, sirovina i prehrambenih artikala za nacionalsocijalističku Njemačku.
Mislio sam na naše neposredne zadatke, zadatke komunista. Trebat će ove mase, koje će biti mobilizirane i koje sigurno neće dobrovoljno ići u rat za interese fašizma, oteti iz fašističkih kandža. To će biti svakako u prvo vrijeme jedan od naših osnovnih zadataka.
Ustao sam i krenuo prema Kučerinoj ulici. Ostao mi je urezan u pamćenje prizor jedne mlade majke koja je preko čitavih kolica u kojima je vozila svoje dijete istakla poširu žutu traku s crnom šestokrakom zvijezdom – ‘Židov – Jude’. Ponosno je koračala ulicom. Okrenuo sam se za njom i gledao.
‘Jadna žena, kako li će završiti?’
Ustaše su već počele svoju hajku na pripadnike tog nesretnog naroda...”
“Dan ili dva prije dolaska Pavelića došao sam u Solovljevu ulicu 10 i popeo se na IV kat gdje me je pred vratima stana Deneša Vajsa dočekao Rade Končar i pozdravio svojim uobičajenim pozdravom: ‘Zdravo, Stari.’ U istom stanu održavali su se mnogi sastanci i prije rata i nikada nije bio provaljen, pa smo se osjećali prilično sigurno. U istom stanu je 1940. Tito ilegalno stanovao mjesec dana”, piše Gregorić i nastavlja:
“Dobro se sjećam da je bio prisutan Pavle Pap, Antun Rob, Josip Kraš, Andrija Žaja, Stipe Ugarković, Vlado Janjić i, ako se ne varam, Marko Orešković. Bili su još neki drugovi kojih se ne mogu sjetiti, iako su, vjerojatno, svi oni meni bili dobro poznati.
Posljednji je došao Tito.
Bio je vedar i dobro raspoložen. Kako nam je vrijeme bilo ograničeno, Tito je odmah započeo izlaganje, objašnjavajući situaciju koja je nastala okupacijom zemlje. Prije svega, spomenuo je hitnu potrebu jačanja naše partijske organizacije, potrebu upotpunjavanja partijskih jedinica i komiteta ukoliko su bili oslabljeni mobilizacijom i hapšenjem. Tito je posebnu pažnju posvetio čuvanju kadrova. ‘Čuvajte svakog čovjeka’, rekao je.
Naglasio je potrebu jačanja organizacije SKOJ-a, potrebu primanja u Partiju novog članstva iz redova antifašista i simpatizera našeg pokreta. Nešto se dulje zadržao na problemu formiranja oružanih grupa omladinaca za vršenje akata diverzije i sabotaže. Te akcije treba da počnu što prije, na što više mjesta s ciljem da se, koliko god je to moguće, ometa transport njemačke vojske i ratnog materijala. Naglasio je i potrebu skupljanja oružja, municije i ostale ratne opreme, kao i prikupljanja sanitetskog materijala. Sjećam se dobro da je Tito naglasio da Partija u ‘sadašnjem momentu’ neće pozvati narode Jugoslavije na ustanak. Taj poziv će uslijediti tek kada njemačka vojska napadne Sovjetski Savez. Zato su partijski komiteti pozvani da izvrše sve potrebne radove za pripremu oružanog ustanka. Na kraju je Tito predložio da CK KPH izda proglas narodu u kojem će objasniti nastalu situaciju poslije okupacije zemlje i pozvati ga da se pripremi za oružani otpor fašističkom okupatoru i ustaškoj vladi. Tu dužnost preuzeo je na sebe Pavle Pap.
Sastanak nije trajao više od jednog sata. Napustili smo zgradu neprimjetno, izlazeći pojedinačno u kratkim razmacima, kao što smo i ušli.
Nikada neću zaboraviti taj prvi sastanak s drugom Titom poslije okupacije naše zemlje. Odluka Partije da se narodi Jugoslavije pripreme na oružani ustanak, da tu dužnost preuzmu na sebe komunisti, bila je svakako jedna od najsudbonosnijih koja je ikada donesena u historiji naroda Jugoslavije…
Četrnaestog travnja pročitali smo u Hrvatskom narodu da se ustaški poglavnik dr. Ante Pavelić nalazi pred Zagrebom.
Petnaestog travnja objavljena je velika slika A. Pavelića i vijest da je u Zagreb stigao poglavnik zajedno sa svojom pratnjom. To su bili Pavelićevi ortaci koji su posljednjih godina prije rata živjeli u Italiji i u nekim logorima učili svoj ustaški koljački zanat.
Nekoliko dana poslije Pavelićeva dolaska formirana je ustaška vlada u koju su ušla trojica frankovaca koje sam lično poznavao još od prije rata: dr. Mile Budak, dr. Andrija Artuković i Josip Dumandžić…) Već 15. travnja ustaški povjerenik za javnu sigurnost Dido Kvaternik (Eugen) donosi proglas kojim naređuje da se svi ‘nepouzdani i neželjeni elementi’ u roku od šest sati udalje s teritorija Zagreba. Tim proglasom ustaška vlada počela je djelovati onako kao što se dalje odvijalo za sve vrijeme postojanja te kvislinške vlasti u Hrvatskoj.
Tih dana, osim što smo čitali ustaške novine, mi smo revnosno slušali strane radio-stanice, prije svega London, jer je BBC stanica bila najbolje informirana o svjetskim događajima. Moskva je u to vrijeme donosila vrlo šture vijesti o napredovanjima njemačke vojske na zapadu, a ostatak programa bio je ispunjen šlagerima i pjesmama.
Gotovo svaki dan čitali smo nove uredbe kojima je obilježen fašistički režim: u Hrvatskoj Židovi i Srbi stavljeni van zakona, obavezno nošenje žute trake za Židove s oznakom ‘Židov’, 17. travnja uvedeni izvanredni sudovi za suđenje po kratkom postupku; učestale tjeralice za komunistima i ostalim antifašistima itd. itd.”
Pavelić se na Markovu trgu, pred Saborom, našao 15. travnja u 16 sati.
Da bi svi doznali da je Pavelić konačno stigao u Zagreb, vojskovođa i doglavnik Slavko Kvaternik pročitao je zatim na zagrebačkom radiju ovaj proglas:
“Hrvatski narode! Dajem ti radosnu vijest, da se tvoj slavom ovjenčani Poglavnik vratio u glavni grad Zagreb i preuzeo svoju suverenu vlast u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Naš Poglavnik šalje ti svoje pozdrave, daje ti svoje srce, svoje energije i svoj um i radit će za tebe dan i noć, kao i dosad, a ti ga slijedi da vazda budemo: Za dom – spremni!”
Ante Pavelić ušao je u Zagreb incognito, o čemu njegov promidžbenjak Mijo Bzik piše ovako: “Oduševljeno građanstvo grada Zagreba, koje je već kroz tri dana neumorno po ulicama čekalo dolazak Poglavnika i ustaša, nije nažalost, zbog sticaja prilika, imalo sreće pozdraviti spasitelja Hrvatske kod njegovog ulaska u glavni grad Hrvatske. Ustaški samovozi prolazili su ulicama grada Zagreba na povijesni Markov trg, a da ih gotovo nitko od građanstva nije ni primijetio. Nešto prije 4 sata u jutro, samovozi se zaustaviše pred bivšim banskim dvorima i ustaše se iskrcaše. Još jednom obišao je Poglavnik svoju vjernu vojsku i oko u oko izražena je kod toga vječna povezanost i ljubav Poglavnika i ustaša”, napisat će Mijo Bzik.
Poglavnik i designirani ministri položili su prisegu. Prije nego što je imenovao ministre, Pavelić je održao govor u kojem je istaknuo da od 1102. godine hrvatski narod nije imao svoje samostalne nezavisne države i, eto, nakon punih 839 godina prvi put, nakon što je uspostavljena “potpuno samostalna Nezavisna Država Hrvatska”, došao je čas da se uspostavi i odgovorna državna vlada u njoj. Zatim je objavio njen sastav: on je predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova, a onda se navode imena ministara.
“U prvom tjednu je dr. Pavelić, koji je odsjeo u Banskim dvorima“, rekao je Slavko Kvaternik u istrazi, “uredovao u prostorijama bana te je primao neprestano deputacije grada Zagreba i razne ljude, a među njima i svoje prijatelje iz Vlaške ulice.”
“Pavelić me je zamolio još u Karlovcu da preuzmem zapovjedništvo oružanih snaga, tj. domobranstva i oružništva, naročito radi odgoja i organizacije novog časničkog i dočasničkog zbora. Ja sam tu zadaću iz čistog idealizma preuzeo, ako se ispune svi preduvjeti koje ja postavljam. Vidio sam skoro 15 naroda u miru i ratu kao vojnike, mogao sam njihove vrednote kao časnik na visokom položaju presuditi. Osvjedočio sam se da u vojničkom pogledu nema boljeg ljudskog materijala nego Hrvati i Srbi, osobito ako se njihov odgoj prilagodi njihovom ljudskom, odnosno muževnom dostojanstvu i ponosu. Radi toga rekao sam Paveliću da tu dužnost preuzimam, ali uz sljedeće uvjete: da mi se nitko, pa ni on sam ne smije pačati u organizaciju i odgoj oružane snage; da mi budu stavljena na raspolaganje sva potrebita sredstva od ministarstva financija, ministarstva industrije i obrta, a po potrebi i od ostalih ministarstva na raspolaganje; da u državnim potrebama ranžira oružana snaga na prvom mjestu, dok ne bude savršeno gotova i organizirana; da se mene ne miješa u nikakvu politiku ili stranački pokret, jer je moj autoritet kao predstavnika oružane snage ovisan o cijelom narodu, a nikako ne o stranačkim pokretima.”
Pavelić je sve te uvjete prihvatio. “Tom zgodom je i ustanovljeno da ustaška milicija ili vojnica ne spada u oružanu snagu i oružništvo u slučaju potrebe, da ne treba biti u tu svrhu upotrebljavana redovita vojska, tj. domobranstvo”, rekao je Kvaternik.
Knjigu '10 dana u travnju' možete kupiti OVDJE.
