O književnostima poput finske kod nas se govori i piše rijetko, a i tad s motivom koji primarno nije književni. Nije to nužno loše: teško da bi drugačije čuli za Hassana Blasima – sjajnog iračkog pisca i redatelja, čija je migrantska agonija trajala godinama, a koji je, no i to indirektno, postao literarna zvijezda, kako u svojoj novoj zemlji tako i u književnostima na jezicima mnogo većim od onoga na kojem razgovara s finskim kolegama na poslu.
Leena Krohn (Helsinki, 1947.) svoj je možda i najznačajniji roman, "Tainaron: pisma iz drugog grada" - objavila još 1985. godine, ali je, bez obzira na kritike, nominacije i nagrade, ovdašnjoj publici ostala nepoznata. Istina, ni autorica od ovog djela nije očekivala puno: "Nikad nisam mislila da će 'Tainaron' biti popularan. Možda u njemu postoji nešto bezvremensko. Svi smo mi stranci jedni drugima, pa i samima sebi", rekla je o knjizi koja se u prijevodu Borisa Vidovića i izdanju nakladničke kuće Hangar 7 iz Zagreba od ove godine može čitati i na hrvatskom jeziku.
"Teško je povjerovati usred toploga dana – kao i kad smo izloženi pogledima djece – da su boja i svjetlost od kojih su načinjeni zapravo tvar i da će jednom, uskoro, već iste večeri, njihov sjaj zgasnuti i više ga se neće vidjeti. Puno se toga događa na livadi, to je pozornica i bojišnica frenetičnih čina. Ali sve što se događa ima samo jedan cilj: besmrtnost", dio je iz prvog od 30 pisama kroz koja Krohn opisuje Tainaron, "neobični grad nastanjen stanovnicima nalik na kukce", čija se "iskustva, emocije i djelovanja čine začudno poznatima".
"Nisam pokušavala pisati fantastiku ili znanstvenu fantastiku. Možda sam to ipak učinila, na neki način. Samo sam pokušavala izraziti nešto o ljudskoj situaciji, njezinu nemiru, neispunjenoj čežnji, tuzi i znatiželji", kazala je Krohn, a početak posljednjeg pisma iz ovog – i formom i sadržajem zanimljivog, neobičnog i sjajno ispisanog romana – dokaz je da je uspjela: "Nekada sam tako dugo tražila svoj dom. Preda mnom su se otvarale namještene i hladne sobe, stizali su ugovori o otkazu najma, rušile su se kuće i predugi redovi posredničkih firmi za iznajmljivanje stanova vijugali su u beskraj. Sada sve to pripada prošlosti (...) sad sam si za svaki slučaj počela uređivati novi stan. Da, sad je već gotovo spreman za useljenje, moja mala čahura, više to ne mogu tajiti. Tu je svježi miris blata, algi i trske, jer sve sam to sama skupila na pješčanoj obali gdje sam svojedobno zamalo poginula. Sve sam to napravila vlastitim rukama, a kad pogledam unutra, zadovoljna sam. To je baš moje veličine, poput prikladne odjeće koja nigdje ne steže. Izvana je mala, ali iznutra je prostrana, baš takva kakav mora biti dobar stan".
"Ne mogu pisati tešku prozu", kazala je Krohn o sebi i svojoj sklonosti da od kratkih formi, upravo poput pisama iz ovog djela, stvara malo duže romane - "Tainaron: pisma iz drugog grada" ima samo 136 stranica – vrijedne i čitanja i promišljanja.
