Hermetički zatvoren u Sarajevu, katkad ustajem usred one najmračnije noći, dok spavamo u sobi uz podrum, na jednom ležaju moja mati, na drugom ja, podižem slušalicu telefona, premda telefonske veze od 2. svibnja ne rade, i s najdubljeg njezina dna, slušam radio. Tiho, iz daljine, čuju se pjesme bodriteljice i hrabriteljice branitelja grada. Već ih je više nego što je i u jednom prethodnom ratu pjesama bilo. Barem po jednu već je napisao svatko tko je ikad u Sarajevu pisao pjesme. A nisu malobrojni ni oni kojima je pjesma koju su posvetili gradu i njegovim braniteljima prva u životu. Jedan ton-majstor s radija napisao je epistolarnu pjesmu, posvećenu Stevieju Wonderu. Nada se da će ju slijepi pjevač čuti i da će se angažirati oko mira u Bosni i u Sarajevu. Radi se u tri smjene u svim muzičkim studijima u gradu, tutnje agregati za struju, dok se unutra, u podrumima obloženim kartonima za jaja, rađa posljednja muzika Sarajeva.
I tako, onih noći kad ne mogu zaspati, dižem se s ležaja, sjedam u potpunom mraku na okrugli tronožac, palim cigaretu i na uho prislanjam telefonsku slušalicu. Nekoliko trenutaka treba da se iz njezine mrtve tišine razaberu muzika i glasovi voditelja noćnog programa. Tako sjedim u najtamnijem mraku, na koji se oči ne mogu naviknuti pa kroz njega progledati, i slušam radio iz mrtvog telefona. Izvana povremeno dopru zvukovi sarajevske noći: rafal iz kalašnjikova, udaljene eksplozije minobacačkih projektila, praskanje protuavionskih mitraljeza. Sa svoje postelje mati diše, glasno diše luđakinja moje krvi, koja je u snu kao i svaka druga mati, svaki drugi stvor. Onda palim cigaretu, na što plane svjetlom cijela naša soba, kao da je s tisuću neona obasjana, i nastavlja dalje svijetliti u žaru cigarete. To rađa čežnju za svijetom u kojem ima svjetla...
Mnogo sam toga čuo iz telefonske slušalice telefona čijeg je elektronskog signala nestalo kada su niški specijalci Jugoslavenske narodne armije 2. svibnja spalili glavnu sarajevsku poštu. Slušao sam za ljetnih noći nove patriotske pjesme, poslijeponoćna javljanja iz bosanskohercegovačkih komuna - na radiju upravo je zamirala ta nekad vrlo frekventna, prijeratna riječ, izvještaje o ubijenim i prognanim, posredovana uglavnom preko radioamatera, telefonska javljanja iz Beča, Berlina i New Yorka, odakle su neki davno odseljeni Bosanci bodrili svoje sunarodnike da prežive, pa onda neku staru muziku s ploča, punk i novi val, pjesme koje su sedamdesetih predstavljale Jugoslaviju na Pjesmi Eurovizije, grupu Ambasadori i pjesmu “Ne mogu skriti svoju bol”, Pepel in kri i pjesmu “Dan ljubezni”, Korni grupu i: “Moja generacija iz četrdesetdruge/ dobro je pregurala burne dane te/ Moja generacija iz četrdesetdruge/ u to je vreme spavala i čeznula za mlekom...”
I bilo mi je čudno, bilo mi je vrlo čudno, to što na postelji preko puta spava Javorka Rejc, rođena 10. svibnja 1942. u Sarajevu, a ja, njezin sin, iz telefonske slušalice koja me spaja sa zgarištem Glavne pošte, koja se još uvijek nalazi na adresi Obala vojvode Stepe, broj taj i taj, slušam: “Iznenada, kobne noći te/ četrdesetdruge godine/ činilo se da će sneg/ a stigao je rat/ I vojnik neki tuđ, i strah”, i onda slušam glas koji se podiže u neke više lage i tonalitete: “Mene majka moja rodi/ da sanjam o slobodi/ u prvoj noći da čujem zveket/ da plačem sa rukom na usnama”, i slušam: “Moja generacija iz četrdesetdruge/ sva se već poženila i čuva slatku decu/ Moja generacija iz četrdesetdruge/ već se uozbiljila, jer tako mora biti”.
Njen san je čvrst, ne budi je duhanski dim ni žar cigarete u mraku. Ona spava mrtvim snom, kao što će jednom spavati u mom sjećanju. A ja u miru, sve dok mi se na tronošcu ne ukoče leđa, slušam radio iz slušalice mrtvog telefona. Kada mi se san napokon vrati, spustit ću slušalicu i leći. Ako preživim rat, djelovat će neobično to uspavljivanje. I možda ću reći, ako preživim rat, da nijedno uspavljivanje u mom životu neće biti tako neobično kao ovo. Ali sad mi, dok se sve to zbiva, ništa od toga nije važno. I nije mi čudno ono što će biti čudno svakom kome jednom budem pričao ovu priču: otkud radioprogram u slušalici mrtvog telefona? Razumno govoreći, ja znam da to nije moguće i da ja slušam radio iz svoje glave. Znam da sve to samo zamišljam. I pretpostavljam da su moj strah i patnja - ako se sve ovo smije nazvati patnjom? - da su rat, izbezumljenje i iskorjenjenje iz prethodnog života i iz svijeta razuma doveli do toga da lako mogu zamisliti program na radiju. I da ga onda iz svoje glave tako uvjerljivo mogu čuti. Taj radio ja slušam onako kako paranoidni šizofrenik čuje glasove. Samo što je moj radio vrlo tih i što je u meni i dalje živ onaj razumni ja, koji mi govori da sve ovo zamišljam i da je sve ovo posljedica nečega drugog. Ili da se to mudro i dobro tijelo čovjekovo bori protiv nesanice. Radijski je program lijepa i uspavljujuća iluzija. Pogotovu što se ne javlja dopisnik iz Gornjeg Vakufa, da nas izvijesti kako su malobrojnije i slabo naoružane jedinice Armije Republike Bosne i Hercegovine potukle mnogo nadmoćnije ustaške snage, koje sad mole za milost.
Nakon tih noćnih slušanja radija dogodi se katkad i nešto neobično. Tokom sljedećeg dana, dok slušamo stvarni živi radio, meni se učini da sam neku vijest već čuo u noćnom programu iz mrtve telefonske slušalice. Na čas, naravno, pomislim da sam stekao stanovite proricateljske moći, ali onda razumno zaključujem da je i to iluzija, i da mi se samo čini da sam tu vijest već ranije čuo.
Ne znam koliko dugo sve to traje i koliko je tih noći nesanice s radijskim programom iz tele-fonske slušalice, ali onda se nekako dogodi da se nekome od tadašnjih prijatelja razotkrijem i da mi taj prizna da i on sluša taj isti radio. Poslije i neki drugi? A je li u svim našim glavama isti pro-gram? Onda se, srećom, među nama nađe i inženjer elektrotehnike, koji objašnjava kako sve to nije iluzija, ili nije potpuna iluzija. Događa se, govori on, da neaktivni telefonski vodovi ulove radijsku frekvenciju. Njegova objašnjenja jasna su i precizna, ja ih ne razumijem i ne pamtim, pa ih ne mogu prenijeti. Ali doživljaj je dvojak: drago mi je da sad znam da stvarno mogu slušati radio iz mrtve slušalice, a istovremeno mi je žao što je nestala jedna tako uvjerljiva iluzija. Iste večeri, premda sam pospan, usred noći dižem slušalicu. Ali više ne čujem ništa! Koliko god naprežem sluh, iz slušalice se čuje samo muk groba. Izvana dopiru zvukovi noćnog rata, čuje se zvuk majčina disanja, čuje se šum mojih živaca, ali radija je nestalo. I nikad više ga iz telefonske slušalice nisam čuo. U kolovozu 1992. već se čini nemogućim izaći iz Sarajeva.
Karadžićeva je vojska zauzela nove teritorije, obruč se oko grada stegnuo, širok i čvrst kao čelik. UNPROFOR je preuzeo aero-drom. Međunarodne snage za svoje potrebe organiziraju letove. Avioni povremeno dovoze i hu-manitarnu pomoć, u njima dolaze čuveni europski i američki novinari i pisci. Avanturisti i oni hrabriji naiđu kopnom, od Splita, preko Hercegovine i bosanskih planina, pa preko Kiseljaka ulaze u grad. Neki pomalo sumnjiv svijet, špijuni, znatiželjnici i tobožnji diplomati nailaze s Pala. Ali cijele se jeseni 1992. više ne može izaći. Ili može, samo na jedan način: preko Pala pa prema Beogradu, ili preko Ilidže pa prema Kiseljaku i Kreševu, ali u oba slučaja moraš biti Srbin. Ili bolje rečeno, da ti je u dokumentima srpsko ime i prezime. Hrvatska su imena, istina, slična srpskima. U bosanskom ratu, pogotovu iz sarajevske perspektive, ta sličnost je vrlo izražena. Razlike ponekad skoro da i nema. Ustvari, važno je samo da se kao Hrvat nisi ogriješio o srpsku stvar. Ili da imenom i prezi-menom, izgledom i ponašanjem ne djeluješ baš previše kao Hrvat. Da se ne zoveš Ante, da se ne prezivaš Artuković, Pavelić, Mesić, ili nekako tako. Nisam anoniman, a u nekoj televizijskoj emisiji na zloglasnoj SRNA-i, kasnijoj novinskoj agenciji, a u travnju 1992. još i televiziji, moje ime pobro-jano je među imenima pedeset ili stotinu, ne sjećam se više, neprijatelja srpskog naroda.
U jesen 1992. to znači da iz Sarajeva nikako više ne mogu izaći. Ili se meni, barem, čini da je tako i da svi pamte moje ime iz te emisije, da su svi čitali ono što pišem u Nedjeljnoj Dalmaciji, ili što sam prije rata pisao u raznim sarajevskim novinama. Ne želim izaći iz Sarajeva, u jesen 1992. ne bih otišao ni da se grad na jedan dan čudom otvori, pa da mogu sjesti u svoju bubu i otputovati, jer vjerujem, i to vrlo čvrsto, bezumno čvrsto, onako kako nikad prije ni kasnije ni u što nisam vjerovao, da mi je mjesto u Sarajevu, i da je to ono krajnje moralno pitanje. Zvjezdano nebo nad nama, moralni za-kon u nama! To zvjezdano nebo je, tada mi se činilo, samo nebo iznad Sarajeva. Ali, bez obzira na to, važno bi mi bilo da postoji način da izađem iz grada. Neću izaći, ali ako nema načina da izađem, ja se počinjem gušiti!
