Danilo Dučak, zagrebački fotograf, slikar i ilustrator s motovunskom adresom, jedan je od ključnih umjetnika u oblikovanju hrvatske i jugoslavenske vizualne scene sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Rođen 1953. godine u Zagrebu, nakon završene Akademije likovnih umjetnosti (ALU) afirmirao se kao prvi urednik fotografije u tjedniku Polet, promovirajući sinergiju teksta i fotografije i stvarajući prepoznatljiv identitet tog kultnog časopisa. Kvaliteta njegovih radova odvela ga je 1988. u Sjedinjene Države, gdje je izgradio karijeru ilustratora naslovnica za knjige. Za vodeće američke nakladnike napravio je više od tisuću naslovnica, koje je kasnije - u skladu sa svojim nekonvencionalnim karakterom - proglasio “komercijalnim smećem”. U New Yorku je živio ukupno 18 godina, a po povratku u Hrvatsku nastanio se u Motovunu, gdje i danas stvara, crtajući na iPadu prizore iz lokalnog života, režirajući video spotove i animirane filmove, te ilustrirajući knjige, osobito one o kuhanju. Njegove ilustracije možemo vidjeti na stranicama Expressa, a na ovogodišnjem Animafestu u službenoj konkurenciji prikazat će se njegov animirani film “Piova”. S Danilom Dučakom razgovarali smo o njegovom zagrebačkom odrastanju, ležernom pristupu studiju na ALU, početku karijere u Poletu i inovativnom pristupu fotografiji, iskustvu rada u New Yorku i pogledu na komercijalnu ilustraciju, te životu u Motovunu.
Express: Djetinjstvo ste proveli na raznim zagrebačkim adresama, od središta grada do Gornje Dubrave. Koliko je odrastanje u Zagrebu oblikovalo vaš životni svjetonazor i kasniju estetiku?
Prvo sam živio u Draškovićevoj ulici, u centru Zagreba, tamo je bila ukočena atmosfera, “Kuss die Hand”, ljubim ruke i tome slično. A onda smo se preselili u Studentski grad, i to je bio potpuni kontrast. Tamo je sve bilo opuštenije, ležernije. Meni je to jako odgovaralo. Bilo je to kad sam krenuo u prvi razred osnovne škole. Odjednom smo imali prirodu svuda oko sebe i kao klinci smo cijele dane provodili vani. To je na mene ostavilo dubok trag. Mislim da me to formiralo u neku vrstu ‘divljaka’, naravno pod navodnicima. Tada nisam imao pojma čime ću se baviti u životu. Nisam imao nikakvu konkretnu ideju o tome, ali crtao sam od malena, to mi je dolazilo potpuno prirodno. A onda se pojavio Plavi vjesnik. Kad sam vidio ilustracije u tom časopisu, stripove koje su radili autori poput Žarka Bekera, i naravno, Maurovića, tad sam prvi put pomislio da bih od toga svog crtanja mogao nešto napraviti. U to sam vrijeme bio uvjeren da ću se baviti stripom, da ću samo to raditi. No, nikad u životu nisam napravio nijedan strip. (smijeh)
Express: Završili ste Školu primijenjene umjetnosti 1972., a diplomirali slikarstvo na zagrebačkoj ALU 1977. godine, ali ste priznali da ste tamo proveli manje od šest mjeseci u ukupno pet godina. Što vas je tada držalo podalje od akademije, ateljea i predavanja?
Upisao sam Školu primijenjene umjetnosti, a nisam uopće znao da takva škola postoji dok mi jedan susjed, koji je bio dvije godine stariji i koji je isto crtao stripove, nije rekao da se tamo upisao. Prošao sam prijemni, primili su me, i tako sam završio u Primijenjenoj. Nakon toga sam upisao Akademiju likovnih umjetnosti. Točno je da nisam baš previše dolazio tamo. Zapravo, kad sad razmislim, ni sam nisam znao što točno očekujem od te institucije, ali već nakon prve godine mi je postalo jasno da me vrlo malo od onoga što se tamo radilo zapravo zanimalo. U međuvremenu sam se počeo baviti fotografijom, i to me sve više počelo odvlačiti od slikarstva kao takvog, bar onakvog kakvo se tamo predavalo. Ipak, ostao sam na Akademiji i nekako sam diplomirao.
Express: Jedan od vaših profesora bio je i Nikola Reiser. On vam nikad nije zamjerio taj ležeran pristup. Kakav je bio vaš odnos? Što je on prepoznao u vama da vam je dao tu slobodu?
Da, glavni profesor slikarstva bio mi je Nikola Reiser. Bio je zaista divan profesor, gospodin u svakom smislu. Dok sam još bio na Akademiji, često sam s njim razgovarao, i mogu reći da sam od njega naučio ono malo što o slikarstvu znam. Ponekad se i danas pitam zašto su me na Akademiji uopće pustili da se tako provlačim. Slična stvar se događala i u Školi primijenjenih umjetnosti. Recimo, profesor Binički bi nam zadao određeni zadatak, a ja bih napravio nešto sasvim drugo. Ali nekako su me tolerirali. Zašto? Nemam pojma. Možda sam im bio mali, simpatični klinac. Ali zahvalan sam im što me nisu gnjavili s pravilima i formom, jer da jesu, to bi mi vrlo vjerojatno ogadilo i školu i umjetnost općenito.
Express: Nekako u to vrijeme počeli ste raditi kao urednik fotografije u Poletu, u vrijeme uredništva Pere Kvesića. Kako ste došli u Polet?
Do Poleta sam zapravo došao preko Studentskog lista. Tamo je radio Denis Kuljiš, koji je bio moj susjed. U to sam vrijeme već počeo fotografirati, ali nisam znao što bih s tim fotografijama. Pokazao sam mu neke svoje radove i njemu su se svidjeli, pa me pozvao da dođem u redakciju. Tako sam i počeo, najprije u Studentskom listu, a onda, kad je Denis prešao u Polet, pozvao me da se priključim i tako sam počeo raditi u Poletu. U to vrijeme, urednik je bio Pero Kvesić. Mislim da je on bio prvi urednik s kojim sam tamo surađivao. Denis je tada bio suradnik, ili nešto slično, nisam siguran je li ikada formalno bio urednik. To vrijeme u Poletu, druga polovica sedamdesetih, bilo mi je slično kao i vrijeme provedeno na Akademiji. Kad bih došao u redakciju, rekli bi mi što da odem fotografirati. Ja bih otišao, fotografirao, a onda me ne bi bilo sedam dana. Nisam bio puno u redakciji, mene su više zanimali zadaci na terenu. Volio sam putovati, a Polet je to omogućavao. Radili smo reportaže, pokrivali smo razne koncerte, događanja, to mi je odgovaralo.
Express: Fotografije iz Poleta bile su za to doba revolucionarne jer nisu slijedile uvriježena pravila kompozicije. Jeste li svjesno rušili ta pravila ili je to bio neki umjetnički instinkt?
Od malih nogu bio sam pomalo buntovan. I to se buntovništvo nije izražavalo kroz parole, nego sam htio nešto napraviti drugačije, da ne slijedim zadane norme. Ali to nije bilo nešto što sam unaprijed planirao ili smišljao kao koncept. Naravno, imao sam i uzore. Pokušavao sam pratiti strane časopise, koliko je to bilo tada moguće u Jugoslaviji. Trudio sam se maksimalno informirati. Posebno su me privlačile fotografije koje su imale crni okvir. To mi je bilo jako efektno. Kad sam i sam počeo printati fotografije s crnim rubovima, shvatio sam da moram početi razmišljati o cijeloj kompoziciji. Isprva sam, recimo, stavljao objekte u kutove kadra, a onda je to preraslo u nekakvu kombinaciju. Nisam ja to izmislio, to je već postojalo.
Express: Po povratku iz vojske 1980. počeli ste raditi komercijalne poslove: fotografirali ste namještaj, medicinske instrumente, kataloge... Je li to bilo zbog razočaranja u umjetnost ili zbog praktičnih razloga?
U vojsku sam otišao kasno, s nekih 27, 28 godina. Kad sam se vratio, bilo je vrijeme da se osamostalim, da više ne živim s roditeljima. A za to mi je trebao novac, i počeo sam raditi razne komercijalne stvari. Prvo sam mislio da bi se i u toj vrsti fotografije mogao napraviti nekakav pomak, nešto kao što smo radili u Poletu, ali vrlo brzo sam shvatio da je to nemoguće. U komercijalnoj fotografiji sve diktiraju marketinški stručnjaci. Oni određuju što valja, a što ne. Tu nema prostora za individualnost. Tako da sam to radio isključivo zbog novca. Ne iz pohlepe, nego iz čiste potrebe. U to vrijeme sam se i oženio, dobili smo dijete. Tako da sam bio u tom komercijalnom dijelu, ali sam pokušavao pronaći nešto svoje. Radio sam i za Zagreb film, i za neke reklamne agencije, gdje sam se nadao da bih možda mogao napraviti nešto kreativnije. Ali to baš nije prolazilo. Kako kažem, to je bila čista potreba, kruh, a ne neka ljubav.
Express: U New York ste se preselili 1988. jer vam je - kako ste jednom rekli - ‘Hrvatska postala preuska’. Jeste li u Americi pronašli širinu koju ste tražili?
Ovisno iz kojeg kuta se gleda. U početku sam bio oduševljen što uopće mogu raditi. I onda sam počeo raditi taj glupi airbrush. Isprva mi je to bilo zanimljivo jer me uvijek zanimalo nešto novo. U Americi sam pronašao tržište kojega kod nas nije bilo. Jednostavno nije bilo potrebe za tim. Počeo sam prvo s komercijalnim stvarima. Nešto sam radio za New York Times, pa ambalaže, ilustracije za tampone, sladolede i slično. (smijeh) Onda sam polako počeo raditi naslovnice knjiga. To mi je bilo zanimljivije jer su ti poslovi bili raznovrsniji, i po temama i vizualno. Financijski sam živio pristojno, bio sam zadovoljan. Dok mi sve to skupa nije dosadilo, dok nisam shvatio da to sve skupa zapravo ništa ne vrijedi. I tako sam se vratio.
Express: Osamdesetih su u SAD otišli i drugi poznati hrvatski ilustratori, poput Mirka Ilića i Milana Trenca. Jeste li tamo surađivali i družili se?
Ne baš. Nisam ja tražio te kontakte, niti su oni tražili mene. Znali smo jedni za druge, sreli bi se ponekad, možda jednom godišnje, sasvim slučajno, ali nismo imali kontakte. Ne.
Express: Ilustrirali ste više od tisuću naslovnica knjiga za američko tržište, od Čehova do Stephena Kinga. Međutim, to ste jednom prilikom nazvali ‘komercijalnim smećem’ - sve te poslove radili ste po narudžbi. Kada ste prvi put osvijestili da je to nešto što ne želite raditi?
U početku me zapravo impresionirao novac. Mislim, opet kažem, ne iz pohlepe, nego zato što sam prvi put vidio da se od toga može pristojno živjeti. To mi je bilo fantastično. I nisam se puno osvrtao na to što točno radim, samo sam znao da donosi prihod, da mi je relativno lagano za raditi i donekle zanimljivo. Sve je to bilo okej. A onda sam, s vremenom, počeo shvaćati da je to hrpa smeća. Nisam nikada bio istinski zadovoljan s onime što sam radio. Zadovoljan sam bio s procesom, ali s krajnjim proizvodom gotovo nikada. Jednom mi je prijatelj predložio da mu pošaljem 10-15 ilustracija, da napravi web stranicu. I kad sam krenuo birati radove iz tog razdoblja, shvatio sam da mi se ništa od toga ne sviđa. To mi je zapravo bio prvi put da sam se ozbiljno osvrnuo na to što sam radio, da sam pogledao unatrag na cijelu tu produkciju. I kad sam to učinio, postalo mi je jasno da je to smeće. Uz to, i tržišni interes za takvom vrstom posla je opao, a meni je potpuno nestala volja da to više radim.
Express: Nakon 18 godina vratili ste se 2006. u Zagreb, djelomično i zbog promjena u Americi nakon napada 11. rujna. Što se to u Americi promijenilo i je li povratak u Hrvatsku bio dobra odluka?
Amerika je tada postala neka druga zemlja. Sjećam se da su vojnici stajali po Grand Central Stationu u New Yorku, naoružani strojnicama. Bili su tamo da čuvaju, ne znam ni ja što, ali meni to nije bilo ugodno. I ljudi su se promijenili, počeli su gledati jedni druge drugačije. Svaka osoba koja je izgledala kao Arapin bila je automatski sumnjiva. Cijela kolektivna svijest Amerike se promijenila. I zapravo, rezultat toga je ono što vidimo danas. Onda su došle i one prevare na predsjedničkim izborima, kad je Bush ponovno izabran. Tada sam prvi put osjetio da to jako sliči na ono što smo mi ovdje prolazili - lupanje po vratima, razbijanje, krađe glasačkih kutija... I tada sam shvatio da je zapravo sve svuda isto. Ako je već tako, onda mi je bilo logično da je bolje živjeti ovdje nego tamo. Pa sam se vratio. Ne žalim ni zbog toga što sam otišao, ni zbog toga što sam se vratio.
Express: Već godinama živite u Motovunu; zašto ste izabrali baš taj istarski gradić? Kako se čovjek koji je živio u velikim gradovima snalazi u malom mjestu?
Prvo sam se vratio u Zagreb. Kuću u Motovunu sam kupio još dok sam bio u Americi, ali trebalo je vremena da je sredim. U početku sam živio na relaciji između Zagreba i Motovuna, no, kako nemam auto, to mi je brzo postalo nepraktično. I onda sam se s vremenom ipak odlučio preseliti za stalno u Motovun. Motovun sam, iskreno, izabrao sasvim slučajno. Ne znam bih li ga danas ponovno izabrao da ponovno biram, ali nemam ništa protiv. Malo sam gledao i naletio na Motovun. Zadovoljan sam životom ovdje. Ako mi treba samoća, mogu imati potpunu samoću. Ako želim gledati ljude, mogu ih gledati cijeli dan. Taj balans mi odgovara. A što se tiče ljudi - pa, svuda je isto. Ovdje nas ima nekih 90-ak, i naravno da postoje čarke, podjele, razne struje. Motovun je u tom smislu prava Hrvatska u malom. Imamo i političke stranke, i biznismene, i švercere, a sve više ima stranaca. Svega ima. Nije to ništa ni gore ni bolje nego bilo gdje drugdje.
Express: Prvu kompjutorsku ilustraciju izradili ste još 1985. na Commodore računalu. Jeste li već tada znali da će digitalni alati postati neizbježni za svakog umjetnika? U međuvremenu ste počeli raditi na iPadu, crtate svakodnevne scene iz Motovuna i Rovinja koje nazivate ‘žvrljotinama’ i objavljujete na Facebooku...
Kad sam napravio prvu ilustraciju na Commodoreu bio sam potpuno oduševljen. Kompjuteri su me odmah privukli čim su se pojavili. Uvijek me zanimala nova tehnologija, i svaki novi program ili aplikacija koja se pojavi, ja ih odmah želim isprobati. Bilo da je nešto za 3D, bilo što novo, odmah to želim naučiti. Iako, istina, brzo to i zaboravim, ali nije ni važno, barem se mogu danima intenzivno igrati s nečim novim. Ne koristim inače kompjuter za svakodnevne stvari, ali volim na njemu raditi, ne znam ni sam zašto. To ima, naravno, svoje prednosti i mane, kao i sve drugo. Danas svoje stvari radim na iPadu i objavljujem ih na Facebooku. Objavljujem tamo jer zapravo nemam gdje drugdje. Mislim, da nisam objavljivao na Facebooku, mi danas ne bismo ni razgovarali, jer ne biste znali za mene. (smijeh) Inače sam vrlo kritičan općenito prema načinu na koji se koriste društvene mreže, ali ako ih koristiš s nekom svrhom, mogu biti korisne.
Express: Jednom ste izjavili da je ilustracija ‘slobodnija i zabavnija’, dok je slikarstvo ‘preteško’. Jeste li potpuno odustali od slikarstva?
Slikam rijetko, prvenstveno zato što sam ograničen prostorom. Osim toga, čim počnem slikati, sve ostalo se nekako poremeti, teško mi je paralelno raditi više toga. Ali, slikam tu i tamo, ako se pojavi neka ideja. Još uvijek volim platno, boje, kistove, sve to mi je blisko i drago. Često znam reći: kad radim na kompjuteru, fali mi papir, a kad radim na papiru, nedostaje mi tipka “undo”, da se mogu vratiti korak natrag. I jedno i drugo ima svoje prednosti i mane, ali da, volim slikati, naravno.
Express: Radili ste i animacije, i to od mladosti. Što vas vraća animiranom filmu, i u čemu je njegova moć koju druge forme nemaju? Režirali ste i brojne video spotove. Što vas privlači tim tehnikama i medijima?
Još dok sam bio u Primijenjenoj, krajem šezdesetih, početkom sedamdesetih, dvije-tri godine sam djelomično volontirao, djelomično radio nešto u Zagreb filmu. Tada sam čak radio na nekim epizodama Profesora Baltazara. Fasciniralo me kako su u Zagreb filmu radili animaciju, uvijek me taj svijet crtanog filma privlačio. Ali, kako ja većinom sve radim sam, bilo je teško napraviti animirani film na tadašnji način, na papirima, folijama, s puno tehničkih prepreka. Danas, s kompjuterom, sve je to puno lakše i zabavnije. Volim animaciju. U biti, to su ilustracije koje se kreću, tako ja na to gledam.
Express: Jedan vaš novi animirani film bit će prikazan na ovogodišnjem Animafestu?
Da, napravio sam jedan film koji su primili u hrvatsku konkurenciju na Animafestu. Prvi put mi se dogodilo da se pojavim na tom festivalu, i to me baš veseli. Zanimljivo mi je vidjeti kako će to izgledati, kako će publika reagirati. Film se zove “Piova”, što znači kiša na talijanskom. Napravljen je prema pjesmi Livija Morosina, koju je napisao prije, ne znam, možda deset, petnaest, dvadeset godina, točno se ni ne sjećam. Riječ je o nekoj baladi, temeljenoj na staroj istarsko-talijanskoj ljubavnoj priči, dosta čudnoj i mračnoj. U pjesmi djevojka pjeva o tome koliko je zaljubljena u svog momka, toliko da bi mu najradije ispekla srce na tavi i pojela. Ta mi se pjesma svidjela čim sam je prvi put čuo. Prije godinu dana sam već pokušao napraviti film po njoj, ali nisam bio zadovoljan rezultatom. Sad sam napravio novu verziju, koja mi se činila dovoljno dobra, pa sam je poslao na festival.
Express: Je li vas iznenadila nova pobjeda Donalda Trumpa na američkim izborima?
Kad je Trump ponovno pobijedio, nažalost, nije me iznenadilo, ali sam bio ogorčen. To mi je još jedan razlog više zbog kojeg mi je drago što sam se vratio iz Amerike. Što će iz toga proizaći, ne znam. Nisam baš previše upućen u politiku, ne pratim je sustavno. Ja vidim samo ono što me se direktno tiče. Na primjer, smeta me što je zbog njega moja kći izgubila posao u Americi. To su stvari koje osjećam osobno. A znam i da su on i Musk glavni razlog zašto su tisuće mladih ljudi tamo ostale bez posla. Ukidanje stipendija, smanjenje donacija sveučilištima i slično. To me dira. A to kako se zove i tko je na vlasti, manje mi je važno. Može biti Trump, može biti bilo tko.
Express: Danas kad gledate unatrag - na Polet, New York, ‘žvrljotine’, Motovun - što vam se čini kao vaša najiskrenija umjetnička gesta?
Najbolje što sam napravio u životu moje su dvije kćeri. (smijeh) A što se tiče mog rada, mislim da su mi fotografije koje sam radio za Polet bile najbolje. Nažalost, više nemam ništa od tih materijala, sve je to negdje nestalo. Ali kad gledam unatrag, rekao bih da je to bio vrhunac. Tu sam prvi put imao osjećaj da radim nešto novo, nešto što se sviđa i meni, ali i drugima. Bilo mi je veselje. Uvijek sam posebno volio fotografiju jer je brza. Nema tog dugotrajnog procesa kao kod crtanja. Okineš pet fotografija, odeš u laboratorij, obradiš ih i imaš rezultat odmah. Kasnije je sve što sam radio otišlo prema komercijali i rad su ocjenjivali neki drugi ljudi. A u Poletu toga nije bilo. Tamo sam donio što sam napravio, njima je to odgovaralo, i radili smo zajedno bez pritiska. Zato mi je to možda i najdraže, jer je bilo najviše moje i najmanje diktirano s komercijalne stran
