Čovjek po imenu Eghbal vozi noću sa svojom trudnom suprugom kada udari i ubije psa. Nesreća mu je ozbiljno oštetila automobil i natjerala ga da posjeti mehaničara. Zaustavlja se kod obližnje radionice koju vodi Vahid, koji primijeti da Eghbal nalikuje službeniku koji ga je mučio u zatvoru i uništio mu život. To je siže filma 'It Was Just an Accident' koji je na ovogodišnjem festivalu u Cannesu osvojio zlatnu palmu. Radnja se može bez problema preslikati na buran i težak život autora, Jafara Panahija.
Rođen je u Mianehu u Iranu 11. srpnja 1960., u iransko-azerbejdžanskoj obitelji, najvećoj nacionalnoj manjini u Iranu koja prema nekim procjenama broji između 12 i 23 milijuna pripadnika. Njegov je otac radio kao soboslikar. Obitelj je kod kuće govorila azerbejdžanski, a s drugim Irancima perzijski/farsi. Odmalena je pokazao interes za film i istančano hendlanje kamere. Sa deset godina koristio je 8 mm filmsku kameru. Također je glumio u jednom filmu i pomagao ravnatelju knjižnice Kanoon u vođenju programa za djecu u kojem su ih učili kako rukovati filmskom kamerom. Rođen je u siromašnoj obitelji, pa je s 12 godina počeo raditi nakon škole kako bi imao novaca za kino ulaznice.
Nije ga zaobišao brutalan Iransko-irački rat u kojem je Ajatolah pozvao na džihad i mobilizirao milijune mladića, često i maloljetnika preko jedinice Basij. Mobiliziran je na početku 1980., ali imao je sreće pa je radio kao kinematograf za iransku vojsku u kojem je propaganda, prvenstveno vjerska odigrala veliku ulogu. Kurdi su ga zarobili 1981. godine i u zarobljeništvu je proveo 76 dana. Rat mu je bio lajtmotiv za dokumentarac o sukobu. Nakon završetka vojne obveze, Panahi se upisao na Fakultet za film i televiziju u Teheranu, gdje je studirao filmsku umjetnost i posebno cijenio djela Alfreda Hitchcocka, Howarda Hawksa, Luisa Buñuela i Jean-Luca Godarda. Tamo je prvi put upoznao i sprijateljio se s redateljem Parvizom Shahbazijem i snimateljem Farzadem Jodatom, koji je snimao sve Panahijeve rane radove. Tijekom studija odrađivao je praksu u Centru Bandar Abbas na obali Perzijskog zaljeva, gdje je snimio svoje prve kratke dokumentarne filmove.
Od početka karijere pokazao je sklonost škakljivim temama i disdenciji. Njegov prvi kratki film, Ranjene glave (Yarali Bashlar) je dokumentarac o ilegalnoj tradiciji žalovanja rezanja glave u azerbejdžanskoj regiji sjevernog Irana. Film prikazuje ceremoniju žalovanja za trećim šiitskim imamom, imamom Hoseinom, tijekom koje ljudima režu glavu. Panahi je morao snimati tajno, a film je bio zabranjen nekoliko godina. Među ostalim značajnim djelima su Ogledalo (1997), Offside (2006), Zatvorena zavjesa (2013), Tri lica (2018) i Nema medvjeda (2022).
Problemi s vlašću u Iranu
Iranski bloger i aktivist za ljudska prava Mojtaba Saminejad, objavio je 30. srpnja 2009. informaciju da je Basij uhitio Panahija na groblju u Teheranu gdje su se okupljali na grobu Nede Agha Agha-Soltan koja je ubijena tijekom velikih demonstracija koje su potresale Iran od 2009. do 2010. nakon što je pobjedu na predsjedničkim izborima proglasio omraženi predsjednik Mahmoud Ahmadinejad. Uspio je stupiti u kontakt s prijateljima iz filmske industrije, kako u Iranu tako i u inozemstvu, a filmaši i mediji vršili su pritisak na iransku vladu da ga oslobodi. Bio je pritvoren osam sati. Iranska vlada tvrdila je da je uhićenje bilo greškom. U rujnu 2009. Panahi je putovao u Montreal kako bi bio predsjednik žirija na Svjetskom filmskom festivalu u Montrealu 2009. Tijekom festivala uvjerio je cijeli žiri da na ceremonijama otvaranja i zatvaranja nose zelene marame u znak solidarnosti s Pokretom zelenih u Iranu. Pokret zelenih je kolokvijalni naziv za već spomenute ogromne demonstracije u Iranu. Ozbiljan broj Iranaca se nije slagao s rezultatima predsjedničkih izbora 2009., a na kraju se pretvorio u širi pokret za demokraciju, poštene izbore i ljudska prava.
Uhićenje i zloglasan zatvor Evin
Ponovno je uhićen 1. ožujka 2010. Policajci u civilu priveli u njega, njegovu suprugu Tahereh Saidi, kćer Solmaz Panahi i 15 njegovih prijatelja u zatvor Evin koji od 1972. služi kao tamnica za sve protivnike režima. Iranci ga posprdno nazivaju sveučilište Evin zbog ogromnog broja studenata koji su prošli kroz njegove ćelije. Dana 14. travnja 2010., Iransko ministarstvo kulture i islamskih vodstva izjavilo je da je Panahi uhićen jer je pokušavao snimiti dokumentarac o nemirima koji su uslijedili nakon spornog reizbora predsjednika Mahmouda Ahmadinejada 2009. Dana 18. svibnja Panahi je poslao poruku Abbasi Baktiariju, direktoru Pouya kulturnog centra, iransko-francuske kulturne organizacije u Parizu, u kojoj je rekao da je loše tretiran u zatvoru te da njegova obitelj trpi prijetnje; kao rezultat toga započeo je štrajk glađu. Na kraju je 25. svibnja pušten uz jamčevinu od 200.000 američkih dolara dok je čekao suđenje.
Islamski revolucionarni sud ga je osudio na šest godina zatvora 20. prosinca 2010. Dobio je i dvadesetogodišnju zabranu snimanja, pisanja scenarija, davanja intervjua medijima te izlaska iz Irana, osim za hadž u Meku ili liječenje. Umjesto zatvora, određen mu je kućni pritvor. Iran je napustio u travnju 2023. godine, nakon što je ukinuta zabrana putovanja koja mu je bila na snazi više od 14 godina.
Osobni potpis
Siromaštvo u djetinjstvu i Iransko-irački rat oblikovali su njegov pogled na svijet i tu nezasitnu i neprekidnu želju da se uvijek nalazi na braniku potlačenih i zlostavljanih. Njegovi filmovi se često nazivaju primjerom iranskog neorealizma. On sam svoje filmove definira kao hvatanje humanitarnih aspekata stvari. Panahijevi filmovi redefiniraju humanitarne teme suvremenog iranskog filma, prvo tretirajući probleme žena u modernom Iranu, a drugo prikazujući ljudske likove kao nespecifične osobe, više kao figure koje ipak ostaju snažni i uvjerljivi likovi i drže pažnju gledatelja. Kao i najbolji iranski redatelji koji su dobili svjetsko priznanje, Panahi priziva humanitarizam na nesentimentalni, realističan način, ne zanemarujući političke i društvene poruke.
