Analizirajući neki američki esej koji je pokušao govoriti o potrebi mira, Umberto Eco prije desetak je godina zaključio kako tekst tog spisa nehotično, ali snažno navodi na posve suprotnu tezu, prema kojoj bi "preobražaj cijelog američkog društva na mir bio katastrofalan, jer jedino rat predstavlja temelj harmoničnog razvoja ljudskog društva".
Rat, naime, "rješava problem zaliha, rat je zamašnjak. Rat jednoj zajednici omogućuje da se prepozna kao nacija. Bez suprotnosti rata vlada ne bi mogla utvrditi ni područje vlastite legitimnosti". Konačno, bitna je i socijalna komponenta rata: " Vojska je zadnja nada razbaštinjenih i neprilagođenih". Od Napoleona do Rojsa, od SUBNOR-a do HVIDRA-e, od Marije Terezije do Jevgenija Prigožina posvuda ista slika - tko bješe ništa, postao je sve, kako kaže stih "Internacionale". Pogledajmo identitete nacija - uglavnom im ratovi služe kao postament.
Za Ameriku, heraklitske teze prema kojima je rat otac svih stvari koji jedne ispostavlja kao robove, a druge kao gospodare, važe više nego za ikoga drugog u modernoj povijesti. Vijetnam, Koreja, Panama, Kambodža, Irak, Libija, Afganistan, Libija... SAD je stalno u ratu.
A za rat su potrebni - neprijatelji. Bez prijatelja se može, ali bez neprijatelja - vrlo teško, posebno ako stvari promatramo iz vašingtonskoga gledišta. Neprijatelj mobilizira, daje snagu, zastrašuje, time legitimira vojnu industriju, kinematografiju, građevinu... Bez neprijatelja, znao je to i mudri Konstantin Kavafis, nastaje praznina.
"A što ćemo sad kad barbara više nema, i oni su bili kakvo takvo rješenje", kaže pjesnik.
"Pogledajte što se dogodilo u SAD-u kad se raspalo Carstvo zla i nestao veliki sovjetski neprijatelj. Prijetila im je propast identiteta, sve dok Bin Laden, koji je pamtio pomoć koji su mu Amerikanci dali protiv Sovjetskog Saveza, nije pružio svoju samilosnu ruku i Bushu dao priliku da kreira nove neprijatelje, učvršćujući osjećaj nacionalnog identiteta i svoju moć", kaže Eco.
"Imati neprijatelja važno je ne samo kako bismo definirali vlastiti identitet, nego i kako bismo iznašli prepreku prema kojoj ćemo odmjeriti vlastiti sustav vrijednosti i sukobivši se s njom dokazati vlastitu vrijednost. Stoga, kad takav neprijatelj ne postoji, treba ga konstruirati. Mi smo bića koja trebaju neprijatelja. A kako je Bin Laden ubijen, na njegovo se mjesto vratio stari, dobro znani, potisnuti Rus", zaključuje Eco.
Amerika je naučila konstruirati neprijatelja, iako sve više činjenica iz iskustva govori da takva politika vodi u propast. Američki pisac Tom Engelhardt izveo je zaključke. Prvi, kako god definirate američki rat ili njegove ciljeve, on ne uspijeva. Nikad. Drugi, kako god da postavite probleme našega svijeta, taj rat ih ne rješava. Nikad. Treći, koliko god navodili upotrebu vojne sile kao metodu "stabilizacije" ili "zaštite" ili "oslobađanja" zemalja ili regije, ta sila je destabilizirajuća. Četvrti, koliko god hvalili američko ratovanje i američke "ratnike", američka vojska je nesposobna da dobije svoje ratove. Peti, koliko god često američki predsjednici tvrdili da je američka vojska "najbolja oružana sila u povijesti", dokazi govore da nije.
Ne bi li kooperacija bila bolje rješenje?
"Rekao bih da etička instanca nastupa ne kad se pretvaramo da neprijatelja nema, nego kad ih pokušamo shvatiti, staviti se u njihovu kožu. U Eshila nema mržnje prema Perzijancima, čiju tragediju proživljava među njima i s njihova gledišta... Pokušati shvatiti drugoga znači razoriti mu klišej, a da mu pritom ne poništimo i različitost. Ali budimo realni - ovi oblici shvaćanja neprijatelja svojstveni su pjesnicima, svecima ili izdajnicima", zaključuje Eco.
Slavoj Žižek na jednome mjestu parafrazira bliskoistočnu poslovicu koja kaže: "Neprijatelj je onaj čiju priču još nismo čuli". Ta rečenica znači isto što kaže i Eco: "Treba razumjeti Drugoga, treba se uvući u njegovu kožu, u njegovu glavu, u njegovu historiju i geopolitički položaj. To je početak dijaloga i razumijevanja. Početak mira".
Donald Trump čuo je priču američkog neprijatelja i toliko mu se zavukao pod kožu, uvukao u glavu, da ga više ne možeš razlikovati od Putina, izgledaju kao dvojajčani blizanci. Je li to zato što tako misli, zato što je "ruski čovjek" ili zato što vodi politiku "obrnutog Kissingera"? Kissinger je odvojio Kinu od Rusije, a Trump želi odvojiti Rusiju od Kine? Kako god bilo, moneta za potkusurivanje je poznata - to je nesretna zemlja Ukrajina u svojim starim granicama, slava joj.
