Ujutro 26. lipnja 1991., jedinice 13. korpusa JNA napustile su svoje vojarne u Rijeci, kako bi se uputile prema slovenskoj granici s Italijom. Taj potez odmah je izazvao snažnu reakciju lokalnih Slovenaca, koji su spontano organizirali barikade i prosvjede protiv postupaka JNA. General Marijan Čad u akciju je krenuo s 350 vojnika, 11 tenkova, pet oklopnih transportera i šest protuoklopnih oruđa bez odobrenja generala Konrada Kolšeka, tada zapovjednika 5. armijske oblasti. Bez odobrenja iz Beograda za grublje akcije, postrojbe JNA su se držale dosta suzdržano.
U to je vrijeme slovenska vlada već provodila svoj plan preuzimanja kontrole nad graničnim prijelazima republike i međunarodnom zračnom lukom Brnik. Osoblje na graničnim prijelazima većinom su činili Slovenci, pa je slovensko preuzimanje kontrole uglavnom podrazumijevalo samo zamjenu uniformi i oznaka, bez borbi. To je, riječima Janeza Janše, učinjeno kako bi se „uspostavio naš suverenitet u ključnom trokutu: granica–carina–zračni nadzor“. Imalo je to i važne praktične posljedice. Granični prijelazi bili su značajan izvor prihoda. Osim toga, preuzimanjem kontrole nad granicama Slovenci su mogli uspostaviti obrambene položaje protiv očekivanog napada JNA. To je značilo da JNA mora ispaliti prvi metak. On je ispaljen 27. lipnja u 14:30 u Divači, od strane jednog časnika JNA. Još 1990. JNA je pokušala razoružati slovensku Teritorijalnu obranu, ali je Ljubljana za razliku od Zagreba uspjela uzeti dobar dio oružja sebi, dok je Hrvatska predala svoju TO kao tele pred klanje.
Do ponoći 27. lipnja JNA je zauzela sve granične prijelaze na talijansko-slovenskoj granici, skoro sve prijelaze na austrijskoj granici i nove prijelaze uspostavljene duž slovenske granice s Hrvatskom. Sljedećih dana TO Republike Slovenije zauzima sve granične prijelaze i uništava i razbija jedinice JNA na tim mjestima. Uništen je 31 tenk, 2 helikoptera, 230 borbenih vozila, bez većih gubitaka Teritorijalne obrane. SFRJ je na raspolaganju imala nekih 22.000 vojnika, ali treba uzeti u obzir da se radilo o rezervistima i mladićima koji su se tamo zatekli na vojnom roku i imali nizak moral. Sosedi su u ratu imali 35.000 vojnika i 10.000 policajaca. U ratu je JNA imala 44 mrtva, a 184 teško ranjena. Poginulo je 19 Slovenaca, a 182 ih je ranjeno.
Hrvatska pokušala pomoći
I Hrvatska i Slovenija su 25. lipnja proglasile neovisnost. U Hrvatskoj je rat počeo 1. ožujka 1991. napadom na Pakrac. Nemiri u Sloveniji nisu prošli neprimijećeno i u Hrvatskoj. Tako su stanovnici Travnog u Novom Zagrebu blokirali vojarnu 'Maršalku' kako bi spriječili slanje dodatnog kontingenta JNA koji je krenuo u ispomoć jedinicama u Sloveniji koje su naišle na oštar otpor. Pred Maršalkom je bilo napeto od prvog dana rata u Sloveniji, a sve je eskaliralo 2. srpnja 1991. kada su Zagrepčani pokušali spriječiti kolonu tenkova u napad na Sloveniju.
Tenkovi su popodne krenuli iz vojarne, a građani su ih gađali čime god su mogli. Letjele su kamenice, molotovljevi kokteli, grane, grede, batine itd.. Nažalost u sukobu je poginuo Raveno Čuvalo, a vojska je u jednom trenutku zapucala po okolnim zgradama.
Neuobičajeno kratak rat
Kada se usporedi sa sukobima u drugim republikama (Hrvatska-četiri godine, BiH-tri godine, Kosovo-godinu dana), rat u Sloveniji je kratko trajao. Uvriježeno je mišljenje da je JNA koja je 1991. postala produžena ruka Miloševićevih ekspanzionističkih sanjarenja, odlučila pustiti Sloveniju iz zajedničke federacije jer u njoj nije postojao značajan srpski nacionalan korpus kakav je bio u Hrvatskoj i BiH gdje su živjeli milijuni Srba.
Slovenci su također bili dobro svjesni da vlada Slobodana Miloševića u Srbiji nije bila osobito zabrinuta zbog slovenske neovisnosti, s obzirom na to da u Sloveniji gotovo i nije bilo značajne srpske manjine. Dana 30. lipnja, ministar obrane, general Kadijević, predložio je Predsjedništvu SFRJ opsežan napad na Sloveniju kako bi se slomio neočekivano snažan otpor. No, srpski predstavnik Borisav Jović šokirao je vojni vrh izjavom da Srbija ne podržava daljnju vojnu akciju protiv Slovenije. U tom trenutku Srbija je bila znatno više usmjerena na situaciju u Hrvatskoj; čak i prije završetka rata u Sloveniji, postrojbe JNA već su se premještale za nadolazeći rat u Hrvatskoj.
Prema novinaru Hermannu Tertschu, koji je izravno izvještavao s tog rata:
- Slabo vojno raspoređivanje savezne vojske imalo je samo dva razloga: vanjsku kozmetiku – kako bi se tvrdilo da Beograd brani međunarodne granice – i prikupljanje imovine iz svojih baza u Sloveniji, osobito s granica s Austrijom i Italijom. Dana 25. lipnja proglašena je neovisnost ove etnički homogene republike, bez vjerskih manjina i bez ikakve srpske ostavštine. Dana 7. srpnja, nakon što su prikupili imovinu i dokumente iz vojarni, Jugoslavenska vojska – u stvarnosti već pan-srpska – napustila je Sloveniju za koju Milošević i njegovi generali nisu ni najmanje marili - rekao je Tertsch.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Slovenci su mudriji, oni nisu imali Račana i horde zločinačkih antihrvatski raspoloženi komunista koji su poklonili oružje T.O četnicima. Banda komunistička u SDP i danas radi kontra Hrvatske u tome se javno ističe četnik Aresenije Bauk, kao i skoro svi ... prikaži još! iz te zločinačke partije.