Drugi svjetski rat, koji je započeo 1. rujna 1939. njemačkom invazijom na Poljsku, završio je u Europi 8. svibnja 1945. U Aziji je trajao još nekoliko mjeseci do kapitulacije Japana. Adolf Hitler počinio je samoubojstvo nekoliko dana ranije u "Vođinom bunkeru" u Berlinu. Bilanca tog rata premašila je sve dotadašnje užase: oko 60 milijuna mrtvih širom svijeta, šest milijuna Židova koje su ubili nacionalsocijalisti, veliki dijelovi Europe razoreni, milijuni ljudi nestali ili protjerani, piše Deutsche Welle. Nikad proslava pobjede nad nacizmom nije bila tako podijeljena - Englezi slave četiri dana paradama, uličnim zabavama i koncertima. Rusi pak slave sutra sami, s 20-ak izaslanika svojih "satelita" poput Milorada Dodika ili Aleksandra Vučića. Doduše, u Moskvu položiti vijeće stiže i pet ljevičarskih zastupnika iz Europskog parlamenta, iz Njemačke, Češke, Slovačke i Cipra.
U francuskom reimsu bila je zadnjih tjedana rata "najtajnija od svih tajnih soba na svijetu". Tamo su general Dwight D. Eisenhower i njegov stožer koordinirali su konačni napad na nacističku Njemačku iz tadašnjeg Vrhovnog zapovjedništva Savezničkih ekspedicijskih snaga, pisao je Guardian. I upravo je ovdje, kako piše na pročelju zgrade, „7. svibnja 1945. potpisan akt kojim je završen Drugi svjetski rat u Europi“. U sobi u kojoj je potpisana kapitulacija još uvijek su izložene karte bitaka od 7. svibnja 1945. Mjesto je postalo mali muzej.
- Datum odabran za Dan pobjede u Europi bio je sutrašnji, 8. svibnja. Pa ipak, Nijemci su se predali ovdje, u susjednoj sobi, sedmog svibnja 1945. To je pomalo zaboravljeno - kaže gradonačelnik Reimsa.
Predaja u Reimsu bila je isključivo vojna i relativno neupadljiva. Veliki admiral Karl Dönitz, nasljednik Adolfa Hitlera nakon Führerovog samoubojstva 30. travnja 1945., želio je odvojeni prekid vatre kako bi nastavio borbu protiv Crvene armije na istoku. Međutim, Eisenhower je to odbio, te je poslijepodne 6. svibnja general Alfred Jodl, načelnik operativnog stožera njemačkih oružanih snaga, poslan je u Reims s ovlaštenjem da potpiše potpunu i bezuvjetnu predaju kopnenih, zračnih i pomorskih snaga. Završni pregovori odužili su se do kasno u noć, a njemačka delegacija posebno je inzistirala na odgodi prekida vatre kako bi se što većem broju vojnika i civila omogućilo da pobjegnu na zapad i izbjegnu pad u ruke Crvene armije, piše Guardian.
Tek u 2:41 ujutro 7. svibnja dokument je konačno potpisan za dugim stolom u jarko osvijetljenoj ratnoj sobi, na čijim zidovima su ogromne karte bojišta i zračnih operacija, željeznica, skladišta opskrbe i zarobljenika. Eisenhowerov načelnik stožera, general Walter Bedell Smith, potpisao je za zapadne saveznike, zatim general Ivan Susloparov za sovjetske snage i Jodl za Njemačku. General bojnik François Sevez, koji je predstavljao Francusku, potpisao je kao svjedok, budući da se predaja dogodila na francuskom tlu.
Der Spiegel: Rituali isprike nisu dovoljni
Protiv Savezne Republike se ponavljaju tvrdnje o milijardama dolara za ratne zločine tijekom nacističke ere. Točno 80 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, Njemačka bi se trebala suočiti i sa svojom povijesnom krivnjom u financijskom smislu, navodi Der Spiegel u današnjem uvodniku pod naslovom "Rituali isprike nisu dovoljni".
S padom nacionalsocijalističke Njemačke 1945. nastao je novi, bipolarni poredak u Europi i šire, koji je potrajao više od 40 godina. Tijekom rata su zapadni saveznici – SAD, Velika Britanija i Francuska – još surađivali sa Sovjetskim Savezom kako bi zajednički izvojevali pobjedu. No, već prije kraja rata pojavile su se napetosti: zapadne sile zastupale su demokraciju, težile su slobodnom savezu s poraženim državama, dok je Sovjetski Savez podvrgnuo sve zemlje koje je zauzeo tijekom svog vojnog napredovanja komunističkom sustavu, piše DW.
Godine 1947. američki predsjednik Harry Truman objavio je ono što je kasnije nazvano Trumanovom doktrinom. Riječ je, govorio je, o tome da SAD treba "pomagati slobodnim narodima koji se odupiru pokušajima potčinjavanja od strane oružanih manjina ili vanjskog pritiska". Cilj je bio zaustaviti ekspanziju Sovjetskog Saveza. Europa je podijeljena na sovjetski istok i američki zapad.
Na američku zaštitu moglo se računati
Njemačka je postala žarište tog sukoba: granica je uskoro presijecala zemlju i sam Berlin. Bio je to početak Hladnog rata. Uzajamno odvraćanje dvaju nuklearnih vojnih blokova – NATO-a pod vodstvom SAD-a i Varšavskog pakta pod sovjetskom dominacijom – spriječilo je otvoreni rat. Ipak, svijet se više puta nalazio na rubu nuklearnog rata.
Cijelo to vrijeme se Savezna Republika Njemačka, zapadni dio podijeljene Njemačke (do 1990.), mogla kao dio NATO-a osloniti na zaštitu SAD-a.
Tako je ostalo i nakon kraja sukoba Istoka i Zapada 1989./90., njemačkog ujedinjenja i raspada Sovjetskog Saveza. Nekoliko godina činilo se da će se cijeli kontinent, uključujući Rusiju, razvijati mirno i demokratski. Sve više država koje su nekoć pripadale Sovjetskom Savezu priključivalo se NATO-u. I nezavisnoj Ukrajini obećano je da će jednog dana moći postati članica NATO-a.
Trump mijenja strane
Najkasnije od ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022. te su iluzije nestale. Jedno od temeljnih načela dosadašnjeg poretka, da se granice smiju mijenjati samo mirnim putem, prestalo je vrijediti.
S druge strane, američki predsjednik Donald Trump dovodi u pitanje zaštitu koju pruža NATO. "Ako oni (druge članice NATO-a) ne plaćaju, neću ih braniti", ponovio je Trump u ožujku još jednom svoj stav.
"U središtu smo povijesne prekretnice, usporedive s velikim političkim prijelomima 20. stoljeća, posebno onima iz 1945. i 1989./91.", piše povjesničar Norbert Frei sa Sveučilišta u Jeni za Deutsche Welle. "Transatlantski poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata, u kojem je glavnu ulogu igrala Amerika i od kojeg je Njemačka – najprije u sklopu zapadnoeuropske integracije, a kasnije i nakon kraja sukoba Istoka i Zapada te integracije Istočne Europe – posebno profitirala, raspada se pred našim očima."
Njegov kolega, povjesničar Manfred Görtemaker iz Potsdama, izjavio je za DW kako je Trumpova predsjednička funkcija pokazala "da su Europljani zanemarili vlastitu obranu oslanjajući se na Amerikance". Trump je uništio jednu iluziju.
Republikanac Trump nije bio prvi predsjednik koji je od Europljana zahtijevao veće izdatke za obranu. Već 2016. godine je demokratski predsjednik Barack Obama rekao: "Europa je ponekad bila previše samozadovoljna u pogledu vlastite obrane."
No Trump ide puno dalje. U ratu u Ukrajini on se sada praktički svrstava na stranu Rusije. Ukrajina, prema njegovu stajalištu, u mirovnom sporazumu ne bi trebala dobiti natrag cijeli svoj teritorij niti bi smjela pristupiti NATO-u. To su dobre vijesti za ruskog predsjednika Vladimira Putina. "Cijeli euroatlantski sigurnosni sustav raspada se pred našim očima", rekao je Putin još prošle godine.
Merz želi "neovisnost" od Washingtona
Neki u Njemačkoj se nadaju da će nakon Trumpa, sa sljedećim predsjednikom SAD-a, doći do povratka starom transatlantskom poretku. No, je li to realno? Norbert Frei je skeptičan: "Koliko će od tog poretka ostati nakon Trumpovog predsjedničkog mandata trenutno je teško reći – a još manje, hoće li se išta od toga moći ponovno izgraditi."
Njegov savjet saveznoj vladi: "Njemačka je još od politike Konrada Adenauera usmjerene ka jasnom vezivanju za Zapad čvrsto ukorijenjena u Europi. I Njemačka sada mora učiniti sve da Europska unija može opstati politički, ekonomski i vojno, ako treba, i bez SAD-a."
S tim se slaže i novi njemački kancelar Friedrich Merz. Europa se mora sigurnosno osamostaliti od Amerike, rekao je odmah nakon saveznih izbora.
To je, međutim, stav naspram koga je Manfred Görtemaker skeptičan: "Neovisnost od SAD-a je potpuna iluzija." Vlastiti put Europe neće funkcionirati, "jer nuklearno odvraćanje moraju i dalje osiguravati Amerikanci. Smisleno je, dakle, vratiti se uskoj suradnji između SAD-a i Europe na temelju nove realpolitičke računice." Nada se, kaže, da će Merz kao kancelar što prije otputovati u Washington i "da će ta suradnja, koja je i u prošlosti vrlo dobro funkcionirala, zaista biti nastavljena".
Više Europe kao zamjena za SAD na koji se 80 godina nakon završetka rata Stari kontinent više ne može osloniti? Ili ipak novi savez s Washingtonom? To je jedno od teških pitanja na koja će morati odgovoriti nova njemačka vlada.
