Prema svemu sudeći, Mengeleov dom iz djetinjstva nije bio očekivani inkubator za čovjeka koji će postati “Anđeo smrti”. Teško je pronaći dokaze o ekstremnoj politici, antisemitizmu ili sklonosti prema ubojstvu koji bi ga odredili. Istraživanja o društvenom podrijetlu i iskustvima iz djetinjstva muškaraca koji će poslije počiniti zločine pod nacističkim režimom često navode na to da je Prvi svjetski rat utjecao na njihovu psihološku i emocionalnu strukturu. Mnogi od onih koji su poslije bili proglašeni krivima za izvršavanje groznih zločina bili su pripadnici generacije kod koje je Prvi svjetski rat igrao tako važnu ulogu. Jedna teorija tvrdi da je zbog rata velik broj mladih Nijemaca odrastao bez očeva, a zbog iznenadne njemačke predaje očevi koji su se vratili bili su osramoćeni. Psihološki alat, tvrdi se, u kombinaciji s nedostacima iz razdoblja nakon rata i političkim prevratom ukalupio je skupinu muškaraca koji su u Hitlerovoj poruci pronašli snažan poziv na djelovanje te time utrli put njegovim mogućim uspjesima, i zbog toga su neki od njih bili spremni uključiti se u ideološku borbu koja će im omogućiti da počine zločine i zlodjela dotad neviđenih razmjera.
Iako je Mengeleov otac Karl na početku rata služio u njemačkoj vojsci, nakon dvije je godine otpušten iz vojske kako bi preuzeo vodstvo u tvrtki koja je nosila njegovo ime. Proizvodnja tvrtke preusmjerena je s poljoprivrednih strojeva na opremu koja će poslužiti u njemačkim vojnim aktivnostima. Zahvaljujući izradi takvih proizvoda, poput metalnih utega korištenih u postavljanju mina u moru te dvokotačnih vagona za transport streljiva, koje su vukli konji, tvrtka Mengele povećala je broj zaposlenika s njih 15, koliko ih je imala 1915., na 91 do kraja rata. Iako nije bila najveći poslodavac u Günzburgu, bila je na putu da postane najveća gospodarska sila u gradiću, zbog čega je porastao status Karla Mengelea te se povećalo njegovo bogatstvo.
Mengeleova majka Walburga, koja je bila tri godine starija od supruga, potjecala je iz ugledne obitelji iz Günzburga. Dok je Mengele oca kasnije opisivao kao “dobroćudnog i mekog srca”, njegova majka bila je “izrazito odlučna i snažna”. Radnici u tvornici puno su se više bojali dolaska Mengeleove majke nego njegova oca, prema riječima obiteljskog prijatelja. Ona je bila revna katolkinja čija je pobožnost, očito, utjecala na Mengelea. Iako nije bio vjernik, ostao je privržen Crkvi i zalagao se za crkvena vjenčanja – a ni jedno ni drugo nije bilo uobičajeno među pripadnicima SS-a.
U autobiografiji je Mengele posvetio više od stotinu stranica svojem djetinjstvu i prikazao sliku sigurnog djetinjstva okruženog roditeljima, bakama i djedovima te sluškinjama. Obitelj je njegovo rođenje dočekala kao važan događaj, koji je uslijedio kad je njegova majka navršila 31 godinu, posebice zato što je svoje prvo dijete izgubila samo nekoliko dana nakon porođaja. Uzbuđenje kojim je dočekan dolazak Josefa Mengelea pokazivalo je koliko su ga željno iščekivali i on je zauzeo svoje mjesto u središtu brižne obitelji. U sljedeće tri godine pridružila su mu se i dva mlađa brata, Karl i Alois, i Mengeleovo je djetinjstvo prolazilo bez problema i nesretnih događaja.
U skladu s konzervativnim političkim načelima svojeg oca, Josef Mengele se 1924. pridružio Savezu mladeži velike Njemačke (Grossdeutschen Jugendbund, GDJ), a od 1927. pa do 1930., kad je napustio organizaciju, bio je vođa (Ältestenführer) ogranka u Günzburgu, koji je imao šezdeset dječaka i trideset djevojčica. Mengele se sjećao proslave ljetnog solsticija koju je organizirao sa svojom skupinom:
”Bili smo ponosni na našu veliku vatru u povodu solsticija, koja se širila prema nebu s vrhova brda koje se nalazilo prekoputa našega rodnoga grada, objavljujući da je mala skupina dječaka i djevojčica proslavila solsticij s gorljivim mislima i željama u svojim srcima, kako bi probudili i potaknuli narod u svojoj domovini u njegovoj svetoj borbi za oslobođenje od okova sramotnog Versajskog ugovora. Vatra nas sve treba osloboditi... i osvijetliti naš put, ona nas treba ugrijati ljubavlju prema našem velikom narodu i njegovoj visokoj kulturi, i ta vatra treba u prah i pepeo pretvoriti sve nesuglasice između nas Nijemaca.
GDJ nije prihvaćao Židove, kao što je to Mengele objasnio u svojem dnevniku, kako bi se konačno mogle očuvati “karakteristične kvalitete njemačkog naroda” i kako bi ih se moglo osloboditi stranih “umetaka”. Neki su Mengeleovo retrospektivno razmišljanje o vremenu koje je proveo u GDJ-u, s jasnim nacionalističkim i anti- semitskim prizvukom, objasnili time da je njegovo članstvo u tom pokretu mladih odredilo jasan put njegovu kasnijem članstvu u nacističkoj stranci i bezrezervnom prihvaćanju nacističke ideologije i pogleda, ali povjesničar Sven Keller smatra da takva interpretacija “ide predaleko”. S obzirom na to do koje se mjere Mengele u svojem roditeljskom domu susretao s antisemitskim stajalištima, vjerojatnije je da se radilo o “latentnom kulturološkom antijudaizmu, što je bilo u potpunosti tipično za katoličke krugove toga vremena”. Antisemitizam, tvrdi Keller, bio je nesumnjivo prisutan u GDJ-u, kao što je to bio slučaj u drugim organizacijama pokreta mladih, kao i drugim desničarskim konzervativnim organizacijama u Weimarskoj Republici, ali taj se antisemitizam nije gurao u prve redove kao eksplicitan cilj niti se može usporediti s otrovnim rasnim antisemitizmom nacionalsocijalista.
Na članstvo Josefa Mengelea u GDJ-u ne može se gledati kao na direktnu preteču ili naznaku postojećeg entuzijastičnog stava prema idejama i načelima nacionalsocijalizma... Oni su bili u većoj mjeri okrenuti idejama Ernsta Jüngera ili Moellera van den Brucka, a ne idejama Adolfa Hitlera ili Alfreda Rosenberga.
Mengeleovi školski podaci pokazuju da je prebolio mnogo upala, koje su počele tijekom školske godine 1927/1928., a uključivale su osteomijelitis, upalu bubrega i sepsu, i te su ga bolesti prisilile da na prilično dugo razdoblje propusti nastavu, a također su dovele do kronične lakše bolesti bubrega. Ta ga je bolest spriječila da preuzme obiteljsku tvrtku, a to je pravo, koje je stekao rođenjem kao najstariji sin, mogao tražiti.
Iako je Velika depresija loše utjecala na napredak tvrtke, ona je i dalje rasla i bilo bi prirodno da se Mengele pridružio ocu u poslu, osobito zato što je uvijek bio fasciniran tehničkim stvarima i što je pokazivao živi interes za sve ono što se odvijalo u očevim radionicama i tvornici. Mengeleova je majka, međutim, smatrala da njezin sin, s obzirom na njegovo zdravstveno stanje, zbog kojeg je morao biti na posebnoj dijeti i odmarati se, ne bi trebao raditi u tvrtki jer je taj rad zahtijevao čvrstu konstituciju. Mengeleov najmlađi brat Alois, koji je pohađao poslovnu školu, bio je spreman ući u očev posao, što je Josefu, kao i njegovu drugom bratu, Karlu, dalo slobodu da izaberu svoju profesiju. Mengele je položio svoj Abitur i dobio “diplomu zrelosti” 1930., nesiguran u to koji studij izabrati jer nije bio motiviran bilo kojom posebnom strašću.
Kad je Josef Mengele napustio svoj dom u Günzburgu, u travnju 1930., kako bi počeo studij na Sveučilištu Ludwig-Maximilian u Münchenu, krenuo je putem istraživanja i uspjeha. Odlučio se za studij medicine i povezanih disciplina ljudske genetike i antropologije. Njegov izbor predmeta bio je posebno dobar s obzirom na trenutak u kojem se događao jer su ti predmeti, uz rast nacionalsocijalizma, dobili na važnosti i imali su, kao što je to jedan povjesničar napisao, “simbiotski odnos” s nacističkom državom, odnos koji će na kraju odigrati ključnu ulogu određujući sudbine milijuna ljudi.
Mengeleov profesor biologije na Gymnasiumu u Günzburgu prvi je potaknuo njegovo zanimanje za znanost, a “najzanimljivija” mu je bila antropologija. Međutim, nakon što je položio Abitur, želio je studirati stomatologiju vjerujući da će tako zaraditi puno novca jer u njegovu rodnom gradu nije bilo “ni jednog jedinog zubara”. Nakon dolaska na sveučilište razgovarao je s Juliusom Diesbachom, koji je, godinu dana stariji od Mengelea, također pohađao njegovu Gymnasium u Günzburgu i zatim se upisao na sveučilište. Diesbach je tvrdio da je stomatologija “preusko polje i previše specijalizirano” te ga je uvjerljivo nagovarao na medicinu. Za Mengelea je posebna privlačnost medicine ležala u širini njezina djelokruga: “Budući da antropologija i ljudska genetika pripadaju širem polju medicine, na kraju sam se odlučio za tu disciplinu”. Bez obzira na okolnosti Mengeleov izbor nije bio umjetan, on je stvarno tvrdio da je to u njemu pobudilo “strast”:
”Nisam tad imao pojma o brojnim stranama prirode medicine, ali zapaljena vatra entuzijazma zadržat će svoju toplinu, pa čak i briljantnu blistavost, zauvijek. Kako je bilo moguće u tako kratkom vremenu pretvoriti se od nekoga tko je bio - moglo bi se čak reći - ‘rezigniran’ u nekoga tko je bio ‘opčinjen’?”
Mengele odgovara na vlastito pitanje smatrajući da je njegov prijatelj otključao potencijal koji je negdje u njemu već postojao. Diesbach je bio “čarobnjak”, ispunjen “ljepotom, veličinom i visokim vrijednostima svoje znanosti i umjetnosti”, koji nije govorio o praktičnim mogućnostima medicine ili mogućnosti za zapošljavanje. Umjesto toga, on je “znao – vjerojatno prilično nesvjesno – kako potaknuti moju znanstvenu znatiželju i kako to prevesti u entuzijazam za tako svestrano područje. On mi je samo trebao reći koje predmete treba upisati u prvom semestru i moja je odluka bila nepokolebljiva, kao da nikad nisam pomislio na to da bih mogao studirati nešto drugo”. Mengele uzdiže intervenciju svojeg prijatelja “koja se dogodila baš u pravi trenutak” do mitskih razmjera, uspoređujući taj susret s onim kad Atena posjećuje Odiseja u obliku jelena. Sablasna činjenica da više nikad nije susreo svojeg prijatelja dovodi ga do toga da zamišlja kako je to stvarno bila prerušena Atena.
Adolf Hitler shvaćao je važnost medicine i imao je određene ideje o tome kako bi se ona trebala prakticirati u novoj Njemačkoj. U ranom govoru pred Savezom njemačkih nacionalsocijalističkih liječnika (NSDÄB) tvrdio je da bi mogao bez odvjetnika, inženjera i graditelja, ali da su mu potrebni nacionalsocijalistički liječnici: “Ne mogu bez vas niti jedan jedini dan, niti jedan jedini sat. Jer ako me vi iznevjerite, sve je izgubljeno. Jer čemu služe naše borbe ako je zdravlje našeg naroda u opasnosti?” Kad je Hitler govorio o “zdravlju našeg naroda”, on nije govorio isključivo, ili čak primarno, o dobrobiti pojedinaca. U njegovu konceptu njemačke medicine središnja je teza bila da prva odgovornost koju su liječnici imali nije bila ona prema pojedincima nego prema narodu ili Volku. Ova kritična promjena u fokusu omogućila je njemačkim liječnicima da liječe pacijente na način koji je do tada bio nezamisliv, a da pritom, prema njihovu vjerovanju, nisu prekršili svoje odgovornosti prema Hipokratu, na koje se tada gledalo u potpuno novom svjetlu. NSDÄB je istaknuo potrebu za novom medicinskom etikom:
Od prvog smo dana pojasnili da najveći preokret u svjetonazoru našeg vremena, čiji se veliki dio odnosi na to da je od pojedinca važniji “narod” (Volk), mora biti vodeće načelo moralnosti i etike medicinske profesije.
Hans Reiter, predsjednik Ureda za zdravstvo Reicha (Reichsgesundheitsamt), istaknuo je odgovornost koja je pala na liječnike pod nacionalsocijalizmom te je 1939. napisao: “Liječnici se bore kao biološki vojnici za zdravlje Volka. Ako doktori ne uspiju u toj borbi, onda niti jedan oblik vlade neće moći osigurati budućnost ovog Volka” i “sudbina njemačkog Volka ostaje u potpunosti u rukama njemačkih liječnika”. Hitlerov poziv za rasnom higijenom, koja će postati primarna odgovornost liječnika u novoj Njemačkoj, uskoro se ukazao u kurikulu medicinskih fakulteta i škola i novoj infrastrukturi profesije. Zanimanje za ta nova područja već se bilo pojačalo i prije nego što su nacisti preuzeli vlast, pa su se tako nudili tečajevi iz genetike, antropologije, rasne higijene i eugenike, koji su doživjeli procvat kasnih 1920-ih i ranih 1930-ih. Mengeleov izbor studija dobio je dramatičnu potvrdu kad je, prvog dana predavanja, slušao predavanje austrijskog etologa Karla von Frischa. Frisch, koji će 1973. dobiti Nobelovu nagrada za medicinu, bio je tad voditelj Instituta za zoologiju Sveučilišta u Münchenu i postao je poznat po svojem istraživanju pčela 1920-ih (istraživanje je poslije objavljeno na engleskom jeziku, pod naslovom The Dancing Bees). Profesor, kojeg su studenti zvali “Pčela-Frisch”, održao je uvodno predavanje za sve studente koji su upisali prirodne znanosti i medicinu. Frisch se upravo bio vratio iz SAD- a, gdje je održao niz predavanja i stajao je pred velikom skupinom studenata, kako se Mengele prisjećao mnogo godina nakon toga, a Mengeleu se činilo da se profesor obraća direktno i upravo njemu:
Započeo je s letimičnom referencom na sustav taksonomije, počevši s praživotinjama, i njegove riječi, koje bi se mogle opisati kao suhoparne, imale su sposobnost, uz pomoć jednostavnih, ali upečatljivih crteža na ploči, pružiti tako živu sliku gradiva. To je bilo nešto što nikad prije u životu nisam doživio... Iako vjerojatno nije samo po sebi bilo teško u meni rasplamsati “zoološku vatru”, Frisch je to bio u stanju učiniti ne samo u jednom trenutku (...) nego na tako trajan način da sam tu vatru u sebi očuvao čitav svoj život i ona me prečesto grijala.
U kratkim razmacima između predavanja, koja su se održavala u velikom sveučilišnom kompleksu, Mengele je morao prelaziti velike udaljenosti, a njegovo zdravstveno stanje to mu je otežavalo. Stoga su mu roditelji dali automobil, mali Opel, što ga je izdvojilo od ostalih kolega sa studija i pridonijelo njegovu aktivnom društvenom životu. Ipak, usprkos intelektualnim stimulacijama i njegovu odlučnom uključivanju u studije, čini se da je Mengeleu odvajanje od kuće, kao i njegovo prvo iskustvo neovisnosti, predstavljalo izazov. Saznanje o njegovu razmišljanju iz tog doba možemo dobiti samo iz njegovih staloženih i introspektivnih autobiografskih razmišljanja, koja je zapisao mnogo kasnije, i ta razmišljanja više otkrivaju njegova kasnije stečena iskustva nego što daju točan opis mladog muškarca koji počinje odrastati. Pisao je o samoći i izolaciji: “To je upravo taj osjećaj samoće, nedostatak intimne veze s obitelji, nedostatak pravog prijateljstva koji sam tako gorko osjećao tijekom prvih nekoliko semestara.” Ti osjećaji, napisao je, odrazili su se u njegovu “nemiru, nezadovoljstvu, zlovolji, potrazi za površnim zadovoljstvom i plitkom postojanju”. Preuzeo je odgovornost za izolaciju, priznaje da je bio “više introvertan nego ekstrovertan” i da se nije posvetio obiteljskim odnosima ili “traženju pravog prijateljstva”. Razlog je, kako navodi, bio “duboko povezan s njegovom ličnošću” i “nije bio ništa više od smetnje”. Tvrdio je da ne može “prevladati” svoju osamljenost, on je “tu unutrašnju nemogućnost – koja se lako mogla krivo interpretirati – zamaskirao u držanje distance, u hladnu bezličnost i nedruštvenu aroganciju”, što je možda utjecalo na to “da obeshrabri sve one koji bi mi inače ponudili prijateljstvo i pažnju”. Mengele je svoje misli rezimirao dajući naslutiti da mu je trebalo “više od polovice” života da prevlada tu sklonost samoizolaciji i odbaci “masku” koju je koristio kako bi se zaštitio, iako su “neki dijelovi” tog ponašanja ostali “tijekom čitavog” njegova života.
Nakon što je proveo dva semestra na Sveučilištu u Münchenu, Mengele se premjestio na studij u Bonn. Za njemačke studente bilo je uobičajeno da studiraju na više različitih sveučilišta i Mengele je, prije nego što je završio studije, studirao na pet sveučilišta. U Bonnu je postao politički aktivniji, što je možda bio pokušaj da se više poveže s onima oko sebe. U autobiografiji je zabilježio da on i njegovi kolege na početku “nisu ni na koji način bili povezani s političkom strankom” iako je on bio “odgojen s nacionalnim osjećajem”, koji se pojačao u školi. Tvrdio je da je osjećao kako je versajskim “diktatom” Njemačkoj bila nanesena “nepravda”. Što se tiče sklonosti političkim partijama, on je, međutim, više naginjao tradicionalnom “njemačkom socijalizmu” svojih roditelja nego Nacionalsocijalističkoj stranci, koja je privlačila iznenađujuće velik broj sljedbenika, uključujući “starije kolege studente” koji su mogli glasati na “znamenitim” izborima u rujnu 1930., koji su katapultirali naciste na položaj druge najveće stranke u Reichstagu, povećavajući broj njihovih zastupnika s 12 na 107 od 577 zastupničkih mjesta. Mengele je priznao da je “osjećao jaku privlačnost” prema programu nacionalsocijalista i čitavoj njihovoj organizaciji, ali u svibnju 1931. (istog mjeseca kad se upisao na studij u Bonnu) nije se pridružio nacistima nego Stahlhelmu, Čeličnim kacigama, nacionalnoj konzervativnoj skupini, osnovanoj 1918., povezanoj s Njemačkom nacionalnom narodnom strankom, kojoj je pripadao njegov otac, kao i nekoliko njegovih profesora iz Gymnasiuma.
Okidač za njegov veći politički angažman dogodio se ubrzo nakon njegova dolaska u Bonn: dok je sa svojim studentskim kolegom stajao na Alter Zollu, nekadašnjem dijelu gradskih obrambenih zidina s pogledom na Rajnu, vidio je demonstracije u Beuelu, radničkoj četvrti na drugoj strani rijeke. Demonstranti su prelazili most u smjeru središta grada, noseći “krvavocrvene zastave” s petokrakom zvijezdom. Hodali su u “dobropoznatoj formaciji” Crvene armije, odjeveni u “ruske kapute i šiljate kape”. Mengele i njegov prijatelj bili su duboko potreseni prijetećom scenom komunističkog djelovanja i kad su se opraštali, Mengele je rekao: “Pa znamo što u vezi s tim moramo učiniti”, dajući naslutiti da nije bilo dovoljno vjerovati u narod, pojedinci su trebali učiniti nešto kako bi se borili protiv prijeteće opasnosti koja je dolazila od boljševika. Mengele je ljetni semestar 1933., svoj sedmi semestar sveučilišnih studija, proveo u Beču. Unajmio je sobu od ljekarnika, u lijepoj stambenoj zgradi na Bennoplatzu, u blizini središta grada i nedaleko od sveučilišne klinike. Ali nije imao dobro iskustvo jer je u sobi pronašao buhe. Iako je mogao imati primjedbe na uvjete stanovanja, nije se imao na što žaliti u vezi s obrazovanjem koje je dobio na Medicinskom fakultetu. Učio je od predstojnika sveučilišne Klinike za pedijatriju, dr. Franza Hamburgera, “nepokolebljivog predstavnika desnog völkisch tabora” i predstavnika nacionalsocijalizma. Hamburger je od 1934. bio aktivan u nacističkoj stranci, u doba kad je stranka u Austriji bila zabranjena. U izdanju udžbenika iz 1940., kojem je bio jedan od autora, Hamburger i njegovi kolege su napisali: U svakom trenutku moramo biti svjesni zadaća nacionalsocijalističkih liječnika, koji moraju misliti ne samo na pojedinca već na čitav Volkskörper (narodno tijelo), u kojem svaka pojedina osoba poput stanice u ljudskom organizmu samo gradi cjelinu, samo je stanica naroda kao cjeline. Ne samo da se klinika na čijem se čelu Hamburger nalazio zalagala za eutanaziju novorođenčadi s fizičkim ili mentalnim smetnjama nego je ona rutinski djecu slala u zloglasnu bolnicu Spiegelgrund, gdje su u nacističkom programu eutanazije ubijene stotine ljudi.
Otprilike u to doba Mengele je iskusio “odlučujući trenutak” u vezi sa svojim zdravstvenim stanjem. U autobiografiji opisuje kako je, zanemarajući ograničenja koja su bila nametnuta njegovim fizičkim aktivnostima zbog bolesti bubrega, istrčao utrku od deset tisuća metara te je nakon toga primijetio veću količinu krvi u urinu. Tvrdi da nije potražio liječničku pomoć te je “tjedan dana kasnije” bio u stanju ispuniti zahtjeve koji su bili potrebni za dobivanje značke njemačkog sporta i gimnastike. Tijekom sljedeće godine njegovo se stanje u toj mjeri popravilo da je na detaljnom zdravstvenom pregledu 1937., zbog zahtjeva za sklapanjem životnog osiguranja, saznao da se u potpunosti oporavio od bolesti. U jesen 1933. Mengele se vratio u München, gdje je, uz medicinu, počeo studij antropologije uz uglednog antropologa Theodora Mollisona, koji je postao njegov Doktorvater (nadzornik, doslovno “doktor otac”). Znanost koju je Mengele počeo proučavati postat će važan izvor nove politike. Otto Aichel, zamjenik direktora Društva za fizičku antropologiju, 1934. je napisao:
Prvi put u svjetskoj povijesti, Führer Adolf Hitler je proveo ono što smo naučili o biološkim temeljima razvoja naroda rasa, nasljedstvo, selekcija – u djelo. Nije slučajno da se to događa u Njemačkoj: njemačka znanost je stavila taj alat u ruke političara.
Za predmet svoje disertacije Mengele je izabrao temu koja je u potpunosti bila u skladu s tim kako se na antropologiju gledalo i kako se ona prakticirala u nacističkoj Njemačkoj. U disertaciji “Rassenmorphologische Untersuchung des vorderen Unterkieferabschnittes bei vier rassischen Gruppen” (Rasno-morfološko istraživanje prednjeg dijela donje čeljusti u četiri rasne skupine) Mengele je želio “dati potpunu sliku” rasnih razlika u prednjem dijelu donje čeljusti, a taj se trud mora sagledati u širem kontekstu pokušaja da se različitosti u fizičkom izgledu povežu s rasom i konačno dovedu do razvoja “rasne dijagnoze”. Osporavao je prethodne pokušaje antropologa da razluče razlike u obliku donje čeljusti na temelju rasa te ih kritizirao zbog metodoloških neuspjeha. Mengeleovo istraživanje uključivalo je pažljivo pregledavanje 122 donje čeljusti iz šest različitih rasnih skupina, koje su bile dio antropološke zbirke Sveučilišta.
Mengele je nastavio studij medicine i uspješno je položio državni ispit iz medicine u Münchenu u ljeto 1936. Sljedeći zahtjev koji je morao ispuniti bila je jednogodišnja praksa, što odgovara stažiranju u SAD-u, što je i obavio od rujna do prosinca 1936. na sveučilišnoj medicinskoj klinici u Leipzigu, a zatim i, počevši od 1. siječnja 1937., u Frankfurtu, na sveučilišnom Institutu za nasljednu biologiju i rasnu higijenu.
