Clintonova administracija navodno se protivila podjeli BiH i naposljetku je pokrenula vojne udare na bosanske Srbe prisilivši ih na mirovno rješenje, što je očuvalo suverenitet BiH u međunarodno priznatim granicama. Međutim, postoje urbane legende, ali postoje i činjenice. A one ponovno potvrđuju da je stvarnost ipak puno kompleksnija od uvriježenog mišljenja. Točno je da su tadašnje europske vlade koje su sudjelovale u raspetljavanju balkanske krize rješenje vidjele u podjeli BiH, pa čak i onda kada su javno naglašavale važnost preživljavanja BiH kao jedinstvene države, no ovih smo dana doznali da u tom pogledu iznimka nije bila ni američka diplomacija, ili barem jedan njezin dio, premda je vjerojatno mnogima u to teško povjerovati.
Memorandum što ga je nekadašnja veleposlanica Sjedinjenih Država u Ujedinjenim narodima i kasnija državna tajnica Madeleine Albright uputila tadašnjem savjetniku za nacionalnu sigurnost Anthonyju Lakeu otkriva da su Sjedinjene Države i tada, a to je bilo početkom kolovoza 1995., dan uoči Oluje, bile spremne dopustiti Republici Srpskoj da se odcijepi od BiH i priključi “Velikoj Srbiji”, kako Albright u dopisu naziva potencijalnu buduću srpsku državu. Albright, koja je preminula prije tri godine, u svom dopisu Lakeu precizno objašnjava okolnosti koje su vladale u BiH od 1992. do 1995. godine i koje su dovele do većeg američkog angažmana u BiH, nakon čega prelazi i na konkretan plan rješenja bosanskog čvora. Prema onome što piše Albright, američki je cilj zapravo bio samo zaustavljanje rata i sprečavanje kolapsa Sarajeva, a time i poraza Bošnjaka, a ne nužno i očuvanje BiH kao jedinstvene države.
Naime, Albright u svom dopisu izrijekom navodi da bi kolaps Sarajeva i poraz Bošnjaka u tom trenutku, godinu dana uoči izbora, u američkoj javnosti bili protumačeni kao neuspjeh Clintonove administracije, što bi se onda i automatski negativno odrazilo na Clintonovu kampanju za izbore koji su se održavali sljedeće godine. Kako bi se to izbjeglo, Albright zagovara uspostavu “nove ravnoteže snaga”, i to uz pomoć ukidanja embarga na oružje i zračnih udara na srpske snage, što bi trebalo prisiliti Srbe na ustupke, a Amerikancima osigurati novu polugu za “odlučujuću diplomatsku igru” sa svim sukobljenim stranama, kako bi svi pristali na okončanje rata. Albright pritom navodi da bi “radije vidjela” uspostavu unije između Federacije i srpskog entiteta, u skladu s rješenjem Kontaktne skupine, čime bi se očuvale teritorijalne granice Republike Bosne i Hercegovine.
Međutim, Albright, koja u bošnjačkoj javnosti uživa kultni status, a u Sarajevu je proglašena počasnom građankom i podignut joj je spomenik, poručuje Lakeu da stvarnost ipak zahtijeva rješenje koje bi osiguralo Srbima da se mirno odvoje od Bosne i pridruže potencijalnoj “Velikoj Srbiji”, što onda i nameće potrebu da se razmotre prijedlozi zamjene teritorija između Federacije i Srba, “osobito ako se Federacija s tim složi i ako zamjena teritorija učini Federaciju trajnijom”, što onda podrazumijeva i “transfer stanovništva”, a što Amerikanci, kako to podvlači i Albright, ranije nisu bili voljni odobriti. Međutim, u novonastaloj situaciji u kontekstu američkih vojnih udara na Srbe, Albright uvjerava da su takvi transferi “politički i moralno obranjivi”. Štoviše, Albright u dopisu konkretizira taj prijedlog, navodeći kako bi se zamjena teritorija i transfera stanovništva trebalo odvijati na principu “kvalitete a ne kvantitete”. To znači, objašnjava nadalje Albright, da bi Federacija, primjerice, Goražde ili teritorij oko posavskoga koridora mogla zamijeniti za teritorij oko Sarajeva ili u središnjoj Bosni.
Memorandum Madeleine Albright tako potvrđuje da je američka administracija puno prije Donalda Trumpa i najave američkog prihvaćanja protupravne ruske okupacije i aneksije ukrajinskih regija bila spremna odstupiti od načela poštivanja suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti te zabrane priznanja rezultata oružanih agresija. Ovdje valja imati na umu da prisilna razmjena teritorija i “transfer stanovništva” što ga spominje Albright predstavljaju teško kršenje međunarodnog prava, a osobito međunarodnog humanitarnog prava. Ženevske konvencije zabranjuju prisilno premještanje stanovništva, deportacije i masovni transfer stanovništva, kako danas u Ukrajini i Gazi tako i prije tri desetljeća u BiH. Prisilni transfer stanovništva može biti kvalificiran kao ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, a u pojedinim slučajevima čak i kao genocid, najteži zločin.
Tuđman nije potajno spremao podjelu Bosne
Zapanjujući dopis jedne od najcjenjenijih američkih diplomatkinja svog vremena prvi je na X-u objavio američki odvjetnik Luka Mišetić, koji je pred Haškim sudom obranio hrvatskoga generala Antu Gotovinu, a dokument je dostupan na internetu u Clintonovoj predsjedničkoj knjižnici. Među tim dokumentima sačuvan i ovaj memorandum, koji na samo sedam stranica dovodi u pitanje uvriježeno mišljenje o prijelomnim događajima prije 30 godina, koji su doveli do okončanja ratova u BiH i Hrvatskoj.
1/A newly discovered memo from Secretary of State Madeline Albright to National Security Advisor Anthony Lake on 3 August 1995 - the day before Croatia's Operation Storm - confirms that the United States' plan for Bosnia was to allow Republika Srpska the right to secede from BiH, pic.twitter.com/UBqU7SwoHB
— Luka Misetic (@MiseticLaw) May 15, 2025
Za odvjetnika Mišetića dopis Madeleine Albright predstavlja dokaz da nije postojala “tajna zavjera Franje Tuđmana za podjelu BiH” nego da je podjela bila opcija koju su sve do konca ljeta 1995. godine zagovarale sve zapadne sile, pa i SAD. Naime, Mišetić podvlači da je tek nakon vojnih operacija Hrvatske vojske u BiH, operacija Maestral i Južni potez – a radilo se o vojnim operacijama kojima je u potpunosti izmijenjena strateška situacija u BiH, kada su hrvatske snage stigle na 20-ak kilometara od Banje Luke – došlo do promjene američke politike, kad su i odbačene ideje o razmjeni teritorija i odcjepljenju Republike Srpske.
Oluja i operacije u BiH promijenile sve
Samo dan nakon dopisa Madeleine Albright, u kojem se blagonaklono gleda na stvaranje “Velike Srbije”, Hrvatska je pokrenula Oluju, koja je, s akcijama koje su uslijedile, dovela do ključnih promjena na terenu u Hrvatskoj i BiH. Svojoj objavi Mišetić je priložio i transkript sastanka ključnog američkog mirovnog posrednika Richarda Holbrookea i Franje Tuđmana od 18. kolovoza 1995., iz kojeg je vidljivo da Washington ni dva tjedna nakon Oluje nije isključivao mogućnost referenduma o odcjepljenju bosanskih Srba. Mišetić je za Express objasnio i da je bivši član Vijeća za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Država Ivo Daalder u svojoj knjizi “Getting to Dayton” iz 2000. godine objasnio da je politika međunarodne zajednice tijekom rata bila odobriti bosanskim Srbima referendum o neovisnosti od BiH, a Daalder u svojoj knjizi objašnjava da su se Alija Izetbegović i Momčilo Krajišnik još u rujnu 1993. dogovorili o referendumu o neovisnosti u Republici Srpskoj. To će se promijeniti tek nakon operacija Maestral i Južni potez, provedenih u rujnu i listopadu 1995. Hrvatska je vojska te akcije provela na američki zahtjev – što u svojoj knjizi potvrđuje i general Rahim Ademi – kako bi se postigla teritorijalna podjela 51:49 između Federacije i Republike Srpske. Tek tada Sjedinjene Države odustaju od strategije razmjene stanovništva i obećanja neovisnosti bosanskim Srbima.
Cijelli tekst pročitajte OVDJE.
