Kad smo povodom njenoga književnog prvijenca “Bez dijagnoze” u kolovozu 2023. prvi put bili u domu prof. dr. sc. Maje Strozzi, naše poznate intervencijske kardiokirurginje, taman je koji dan prije na zid njenog dnevnog boravka kuće iznad Mirogoja stigao portret Marije Ružičke Strozzi, Majine bake. Portret je 1914., neposredno pred Prvi svjetski rat, naslikala Nasta Rojc.
- Baka na tom portretu ima tek malo manje godina nego ja danas, šezdesetak, ja je ne pamtim, umrla je 1937., davno prije mog rođenja - rekla nam je tad liječnica, rođena 1953.
Portret je kupila od kolekcionara iz Beča, baka na njemu gleda u daljinu, na licu joj se nazire blagi grč, ili zabrinutost. Portret je to slavne hrvatske glumice (1850-1937.), koja je na kazališnim daskama briljirala gotovo sedamdeset godina, odigravši čak 600 uloga. Jedna je od samo dvije žene s poznatoga kazališnog zastora Vlahe Bukovca “Hrvatski narodni preporod”, i majka Tita Strozzija, također velikana hrvatskoga glumišta, Majina oca. Majina majka, Eliza Gerner, također je bila kazališna diva HNK.
Prije dvije godine kardiokirurginja je objavila “Bez dijagnoze”, autobiografsku prozu o sjećanjima na odrastanje u poznatoj glumačkoj obitelji, kao i priče iz svoje bogate profesionalne liječničke karijere. Kad smo prvi put dolazili u dom dr. Strozzi na razgovor o toj knjizi i njenoj obitelji, zamolili smo je da nam pripremi nekoliko starih obiteljskih fotografija. Za razliku od većine hrvatskih obitelji, u kojima najstarije fotografije eventualno sežu u 20-e ili 30-e godine prošlog stoljeća, i malobrojne su, liječnica nas je dočekala s nekoliko kutija prepunih starim fotografijama, među kojima su bile i dagerotipije s početka 19. stoljeća.
Nisu prošle ni dvije godine, a dr. Strozzi je objavila već i drugu svoju knjigu, “Portret glumice”, svojevrsni nastavak prvijenca, no ovaj put miks stvarnosti i fikcije posvećen odrastanju i životu bake Ružička Strozzi. Kroz povijesne dokumente, fotografije i obiteljske priče i pisma, Strozzi je rekonstruirala stvarni bakin privatni i profesionalni život, dodavši fiktivne dijaloge koji čitatelja katapultiraju u to davno 19. i na početak 20. stoljeća, baš kao da je u filmu. Bakin portret Naste Rojc krasi naslovnicu.
- Zapravo sam roman prvo tako i prijavila, kao scenarij, u želji da o baki bude snimljen film ili serija, no odbijena sam. Upućeni su mi rekli da je danas kod nas preskupo snimiti takvo nešto: povijesnu dramu, seriju... Šteta, jer sam u glavnoj ulozi već vidjela svoju Doru, tako sam to bila zamislila. I ona je glumica, fizički također slična svojoj prabaki, istih ljubičastoplavih očiju... - govori nam dr. Strozzi, misleći na svoju kćer Doru Fišter Toš, kazališnu, filmsku i televizijsku glumicu.
Na promociji knjige u foajeu HNK u Zagrebu Dora je čitala isječke iz romana.
- Nažalost, baku nikad nisam upoznala, nisam mogla vidjeti te njene prekrasne oči, po kojima je bila poznata, ali po svemu što sam o njoj pročitala ili čula, bila je doista posebna - kaže autorica “Portreta bake”, koji nas vodi u neka davna vremena, kad su zaljubljeni parovi po Tuškancu i Cmroku šetali isključivo uz roditeljsku pratnju, i jednako se tako, kao njena baka i djed Ferdinand Strozzi, uz nadzor, sastajali kod kuće. Povratak je to i u vrijeme kad su glumice, poput njene bake, koja je rodila osmero djece, skrivale trudnoće do zadnjeg časa i radile, a starost često dočekivale u potpunoj bijedi. Nasreću, bakina je sudbina bila bolja od tad tipične, na daskama je bila gotovo do smrti. Svoje je posljednje uloge odigrala 1936. u Tolstojevu “Uskrsnuću” te u “Graničarima” Josipa Freudenreicha, čovjeka koji je njenog oca 1850. pozvao u Hrvatsku iz tadašnje Moravske, i koji ju je, nakon očeve rane smrti, kad su Mariji bile samo tri godine, sa 16 godina pogurao na kazališne daske.
Glumački uspjesi su Mariju, međutim, spašavali i od od osobnih tragedija, jer je izgubila petero od osmero rođene djece, a u Prvom svjetskom ratu joj je poginuo i sin Donato. Ostali su joj samo Tito Strozzi, najmlađe dijete, rođen 1892., i kći Maja Strozzi Pečić, svjetski poznata operna pjevačica, po kojoj je liječnica Maja dobila ime, i za koju je Thomas Mann napisao da je “možda najljepši sopran obiju hemisfera”.
Marija Ružička Strozzi je, čitamo u novom romanu njene unuke, počela glumiti još u starom Stankovićevom kazalištu na Markovu trgu - prije nego što je HNK uopće postojao - zahvaljujući poticaju Dimitrije Demetera i Josipa Freudenreicha. Upravo je Freudenreich 1850., kad se Marija rodila u moravskom Litovelu, njene roditelje Leopolda, violinista, i Tereziju Ružička nagovorio da se presele u Zagreb, koji se u to doba brzo razvijao, i započnu novi život. Leopoldu je ponuđeno mjesto u orkestru, no preminuo je mlad, i Terezija je ostala sama s Marijom.
Za život je zarađivala šivanjem i vezenjem, a kako su stanovale u istoj kući u kojoj i Demeter, on je zapazio Mariju u djevojačkoj dobi te je preporučio Freudenreichu, glumcu, redatelju i dramatičaru, koji je mladu, talentiranu i ambicioznu Mariju učinio glumicom. U to su se vrijeme djevojčice i djevojke školovale tek kod časnih sestara, no samo kako bi naučile ručni rad i vođenje domaćinstva. Ružička je, međutim, nabavila gimnazijsku literaturu za dječake i obrazovala se sama, naučila je tako i strane jezike.
Njena unuka u romanu opisuje bakino odrastanje u siromaštvu, njene prve glumačke korake, ljubav sa susjedom na Gornjem gradu, Ferdinandom Strozzijem, gimnazijskim profesorom matematike iz ugledne plemićke obitelji. Priča nam o njihovom životu, o njezinom životu na kazališnim daskama. U HNK je 1918. svečano proslavljena 50. godišnjica glumačke karijere Marije Ružičke Strozzi, a deset godina kasnije joj je čehoslovački predsjednik Tomáš Masaryk dodijelio najviše državno odličje, Red bijelog lava. Četiri godine nakon toga, 1932., u foajeu HNK je dobila svoje poprsje, kao jedina glumica kojoj je ta čast pripala za života. Još je neposredno pred smrt govorila kako “želi igrati”, što joj se, nažalost, nije ostvarilo, za razliku od Tita Strozzija, koji je samo dan prije svoje smrti, 22. ožujka 1970., na daskama obilježio jubilarnu, 50. godišnjicu svoga rada.
- Dijalozi u knjizi su fikcija, međutim, kad su događaji u pitanju, nema lažnih. Sve je temeljeno na povijesnim dokumentima. Između ostalog, u velikoj mi je mjeri poslužila knjižica o bakinu životu, panegirik napisan početkom 20. stoljeća povodom 60. godina njenog djelovanja, unutra sam pronašla puno podataka, kao i u obiteljskim pismima, u usmenoj obiteljskoj predaji... - kaže za Express dr. Strozzi.
U svom novom romanu ona spretno i pitko iz dokumentarističkog pripovijedanja ulazi u fikciju, primjerice u izmaštani razgovor majke Terezije i mlade Marije u njihovu gornjogradskom skromnom domu, ili u razgovor mlade Marije s biskupom Josipom Jurajem Strossmayerom, s kojim je doista prijateljevala, kao i u intimne razgovore Marije i Ferdinanda... sve garnirano starozagrebačkim dijalektom, jezikom koji na ulicama grada odavno ne postoji.
- Nisam planirala tako pisati, kombinirajući fikciju i stvarnost, samo sam - pisala... kaže nam dr. Strozzi. Na pitanje znači li drugi roman u tako kratkom razmaku od prvog, da će ih na kraju biti i osam, koliko je knjiga napisala i njena majka Eliza Gerner, odgovara nam kroz smijeh: “Poživim li koliko i ona, 93 godine, bit će ih toliko!”.
- Kad sam napisala ‘Bez dijagnoze’, nastavila sam pisati jedan drugi roman, i gotovo da sam ga završila, kad mi je stigla slika Naste Rojc, bakin portret, koji me motivirao da okrenem, doslovno, novu, praznu stranicu. No objavit ću, vjerujem, i taj prvi planirani roman, sagu o jednoj obitelji, ne mojoj, u 20. stoljeću, kroz ratove, tragedije i sretne trenutke, sudbine, intimu... - najavljuje dr. Strozzi.
Zanimljivo, na bakinu portretu, sa stražnje strane, Nasta je počela slikati psa, i o tome piše dr. Strozzi. U to se vrijeme štedjelo i platna i boje pa nije bila rijetkost da slikar upotrijebi obje strane platna. Rojc je u više navrata portretirala i Majinu tetu Maju Strozzi Pečić, opernu divu, bile su bliske prijateljice. Teta Maja je majka Borisa Papandopula, skladatelja i dirigenta, otac mu je bio ruski plemenitaš Konstantin Papandopulos. Boris je, dakle, bratić doktorice Strozzi. Teško je u par rečenica nanizati bogatu povijest obitelji Strozzi, no pokušajmo. O tome je dr. Strozzi pisala u svom prvijencu.
Njezinom ocu Titu je brak s majkom Elizom bio peti, i bio je od nje stariji 28 godina. Maja je njihovo jedino dijete. Eliza je bila velika ljepotica, no i izuzetno pametna, obrazovana mlada žena - završila je ekonomski fakultet, čak i doktorirala, no ljubav prema glumi je prevagnula. Rodom iz Sombora, primijećena je u gradskom kazalištu u koje je zalazila. Voljela je kazalište pa je i pristala na ponuđenu joj prvu ulogu - ulogu Elize Doolittle u “Pigmalionu”. Kako je somborsko kazalište u to vrijeme, koju godinu iza Drugog svjetskog rata, pripremalo i Krležu, Eliza je predložila da će otići u Zagreb i Tita Strozzija, veliku kazališnu zvijezdu koji je igrao Krležine uloge i s njim bio prijatelj, nagovoriti da, nakon gostovanja u Subotici, dođe i k njima u Sombor. Čim je Strozzi vidio Elizu, pristao je. I zaljubio se. U to je vrijeme bio već imao i vlastiti dramski studio u Zagrebu, u kojem mu se pridružila i Eliza, počeli su zajednički život i sklopili brak - Elizi je bilo 28, a Titu 56 godina. Osim Maje, Tito ima samo još jednu kći, iz svog drugog braka s opernom pjevačicom, kasnije primadonom berlinske opere Ljubicom Oblak. Majina polusestra Diana ima 106 godina i živi u SAD-u.
Tito Strozzi je preminuo 1970., kad je Maji bilo samo 16 godina. Njegov je peti, i ujedno posljednji brak, s Elizom Gerner, također završio razvodom, kad je Maja imala 11 godina i kad je, odlukom roditelja, ostala živjeti s ocem. Žali, rekla nam je, što ga puno više nije tad pitala o njegovu životu, karijeri, o svemu - većinu toga što danas o ocu zna prepričala joj je majka, koja je preminula 2013.
- Mama je počela pisati nakon što je otišla u mirovinu, baš kao što sam i ja počela tako. Počela je sređivati obimnu obiteljsku dokumentaciju, i vjerojatno tako dobila ideju da napiše prvu knjigu, kasnije su se knjige samo redale - kaže nam dr. Strozzi, koja je do svoje prve knjige, “Bez dijagnoze”, kao vodeće ime hrvatske intervencijske kardiologije, pisala samo znanstvene i stručne članke i knjige. A onda je na red došla i proza, inspiraciju je pronašla u bogatoj povijesti svoje obitelji.
“U mladosti su mi govorili da jako sličim baki Mariji. I zaista, gledajući njene fotografije od najranije mladosti do duboke starosti, zaključujem da prilično slično fizički starimo. Gledajući taj portret, odjednom sam postala opsjednuta željom da je upoznam. I tako je počeo nastajati moj ‘Portret glumice’”, piše dr. Strozzi u uvodu svog novog romana.
Na njegovu nas početku odvodi u moravski Litovel, u kojem je Marija rođena. Opisuje nam tamošnji život mladoga para, koji zbog boljeg posla, tako im je barem obećano, dolazi u Hrvatsku. Litovel su, kako piše dr. Strozzi, s Marijom kao bebom, “napustili gotovo potajno, bez pravog oproštaja s obitelji, što je Tereziju godinama tištilo”. Na jug su, s malo novca, došli kočijom. Majka, međutim, ubrzo postaje udovicom, i započinje njezin još teži život u oskudici. Mlada Marija je isprva željela postati opernom pjevačicom, za koju se i školovala no zbog oštećenja glasnica je morala odustati, što ju je psihički slomilo do te mjere da je pomišljala i na samoubojstvo. Iako su živjele izrazito skromno, Terezija je kćer uspjela odvesti u Beč kod najpoznatijeg otorinolaringologa, koji je liječio sve članove bečke opere. Tamo su putovale kočijom jer je, stoji u knjizi, “tako bilo povoljnije, a i Terezija nije željela isprobati vlak, novo prijevozno sredstvo”. No glasnicama spasa nije bilo.
“U kriznim vremenima ponekad bi se zapitala zašto je donijela odluku o povratku iz Beča, poput relikvije je čuvala do smrti izreske iz bečkog tiska s hvalospjevima njenom nastupu. No nije istinski žalila za svojom mogućom bečkom karijerom, a tijekom godina je razvila i izražen nacionalni osjećaj. Iako lišena hrvatske krvi, bila je gorljiva zagovornica hrvatske nacionalne ideje, ali i ideje panslavizma, čemu je prilagodila svoj profesionalni život. Odlazak u Beč i gluma na njemačkom jeziku bili bi u suprotnosti s tim njenim političkim stavom”, piše dr. Strozzi u “Portretu glumice”.
I još je nešto jako zanimljivo, s obzirom na to da se radi o 19. stoljeću - Marijinoj je obitelji bilo posve u redu da ona ode raditi u Beč, a da dijete, tad samo jedno, ostavi suprugu i svojoj majci na brigu. Osim toga, tek se u to vrijeme i ženske glumice počelo priznavati, jer su žene u glumi dugo bile smatrane ženama “sumnjiva morala”, obitelji su skrivale čime im se kćeri bave. Marija je, međutim, imala potpunu potporu svoje majke i supruga, također velikog zaljubljenika u kazalište. Dok još nisu bili u braku, on je, javno ili potajice, dolazio na svaku njenu predstavu, čitavu je plaću trošio na karte, samo kako bi je gledao. Marija je imala lijep život s Ferdinandom, potomkom Strozzijevih, čije podrijetlo, koliko je poznato, seže u daleko 13. stoljeće - potomci su stare firentinske plemićke obitelji s titulom markiza. Kad je Tito unovačen odmah na početku Prvog svjetskog rata, u kojem je proveo sve četiri godine, baka je otišla čak u Italiju ne bi li pribavila potvrdu da je markiz, tako da Tito uživa sve povlastice plemstva. I uspjela je, cijeli je rat bio u konjici.
I baka Marija je voljela svoju plemićku titulu, potpisivala se kao Marija markiza Ružička Strozzi. A Ferdinanda je voljela toliko da mu je oprostila čak i nevjeru s obiteljskom guvernantom. To je bio najveći skandal u obitelji, koji je završio “hepiendom”, 90-ih godina 19. stoljeća. Guvernanta je rodila izvanbračno dijete, dječaka Lea, za kojega se ispostavilo da mu je otac Ferdinand Strozzi. Marija im je oprostila preljub i, znajući da majka i dijete nemaju kud otići, velikodušno ih je zadržala u svom domu. Mali je Leo tako rastao s Titom, koji je, čini se, bio pak plod pomirbe Marije i Ferdinanda. Gospođica guvernanta ostala je prijateljica obitelji, poput kakve rođakinje.
Vijest o smrti Marije Ružičke Strozzi bila je jedna od glavnih vijesti tog 28. rujna 1937., vijest koja je stajala uz bok novostima iz Španjolskog rata, ili o Duceovu posjetu Berlinu. Dva dana kasnije, na dan njene sahrane, zagrebačka su kazališta bila zatvorena. “Bilo bi joj drago da je mogla znati da se bez nje te večeri predstave nisu održale”, zaključuje dr. Strozzi.
