Dylan: Ljeta mog djetinjstva bila su puna komaraca koji su čovjeku mogli progristi čizme

A Nobel za književnost za dvije i šesnaestu odlazi... u Hibbing, Minnesotu! Tako je to nekako objavljeno onoga listopada 2017. u Stockholmu, kad su Šveđani uveli Dylana u nobelovsku Valhalu: panteon onoga što nazivamo velikom Goetheovom svjetskom književnosti. Tako se toga prisjećamo danas, kad u rukama imamo "Stihove 1961. - 2020.", prvi sveobuhvatni prijevod Dylanove poezije na hrvatski.

Robert Zimmerman (24. 5. 1941.) rodio se u Duluthu, ali je odrastao stotinjak kilometara dalje u Hibbingu. Mjesto je izgledalo gotovo isto kao i u vrijeme kad se u njemu rodila njegova majka: prodavaonice općih potrepština, benzinske postaje, makadamske ceste, bare, brda leda, iskopi čelične rudače, vlakovi i jednotračne međudržavne ceste.

"Ljeta su bila puna komaraca koji su čovjeku mogli progristi čizme - zime mećava koje su čovjeku mogle donijeti smrt od smrzavanja", rezimira Dylan dodajući: "Bilo je i veličanstvenih jeseni".

Konačno Kultura Dylan se oglasio: "Nobel me ostavio bez riječi"

Charles Lindbergh je bio iz Minnesote. I Francis Scott Fitzgerald. Sinclair Lewis, prvi Amerikanac koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost, također iz Minnesote, kao i Eddie Cochran. Neki drugi su samo prolazili kroz zemlju "veličanstvenih jeseni". Kroz Duluth je prošao Harry Truman. Govorio je sporo i otegnuto, unjkavim glasom koji je Dylana podsjetio na country pjevača. John Kennedy je jednom prilikom, prije nego što je postao predsjednik, prošao kroz Hibbing. Ali bilo je to šest mjeseci nakon Dylanova odlaska. Na putu koji je vodio prema Istočnoj obali i New Yorku prva stanica bio je Minneapolis u koji je Dylan stigao "nezapaženo, Greyhoundovim autobusom", ne očekujući nikoga na dočeku, ne poznajući nikoga u gradu.

Sad su ljuti Kultura Švedski akademik: Dylan je "arogantan"

Sve do Minneapolisa Dylan je smatrao da je "A-wop-bop-a-loo-lop a-lop-bam-boo" rekla sve što se u glazbi ima reći, ali onda su došli Woody Guthrie, Jack Elliott i Robert Johnson. S dolaskom u New York njima su se pridružili i Nijemci, Kurt Weill i Bertold Brecht. Dylana je u pjesmu "Pirate Jenny" uvukao stih o brodu, crnom tegljaču. Podsjetio ga je na sirene brodova koje je slušao u djetinjstvu: teške praskove grmljavine koji su dolazili iz magle i tutnjali nad jezerom kao Beethovenova 5.

Tuljenje brodskih sirena i Buddy Holly, Woody i New York, osnovni sastojci već su ovdje. U proljeće 1963., tri dana nakon 22. rođendana, Dylan objavljuje drugi album "The Freewheelin' Bob Dylan". Ploču otvara "Blowin' in the Wind", gore su i "Masters of War", "Girl from the North Country", "Don't Think Twice, It's All Right", "A Hard Rain's a-Gonna Fall". Ovako danas, u svibnju 2025., u Frakturinu (Bodoni) izdanju "Bob Dylan: Stihovi 1961. - 2020." i prijevodu Voje Šindolića izgledaju i zvuče Dylanovi stihovi:

Oh, gdje li si to bio, moj plavooki sine?

Oh, gdje li si to bio, moje voljeno dijete?

Posrtao sam po padinama dvanaest maglom obavijenih planina

Pješačio i vukao se duž šest krivudavih autocesta

Zašao usred sedam tužnih šuma

Stajao na obalama desetak mrtvih oceana

Ušao deset tisuća milja među čeljusti groblja

I nemilosrdna, nemilosrdna, nemilosrdna, nemilosrdna

Nemilosrdna kiša će pasti

Dok piše "Nemilosrdnu kišu", Dylan je u vezi sa Suze Rotolo. Suze je na omotu albuma, Suze je u inspiraciji, otkrivanju New Yorka i svijeta. Uz glazbu, Suze je glavni smisao života, Dylan i ona su par srodnih duša, mada njena majka ne vidi to baš tako. Prema Dylanu se odnosi kao da ima triper, sumnja u svaku njegovu odluku, da je po njezinom, murja bi ga već "stavila iza brave".

Nije bilo po maminome. Nakon "Freewheelin'" Dylana slušaju svi. George Harrison priznaje da Beatlesi ploču ne skidaju s gramofona. Peter, Paul i Mary ga slušaju, i od "Blowin' in the Wind" rade veliki hit. Johnny Cash sluša. Van Morrison i Them, Sonny & Cher, Byrds, Turtles, Hollies, Manfred Mann... svi slušaju i snimaju svoje verzije. Jimmy Hendrix sluša. Joyce Carol Oates napisat će roman slušajući "It's All Over now, Baby Blue". Veliki britanski pjesnik Philip Larkin kupiti će "Highway 61 Revisited" i slušati. Andy Warhol će reći da ako netko želi znati što je moderna umjetnost neka otiđe na Times Square i u prodavaonici ploča koja radi cijelu noć kupi "Blonde on Blonde"... John Wayne ne odlazi u ponoć kupiti ploču s neoštrom fotografijom na omotu, ali i on sluša. Dylan mu svira "Buffalo Skinners", a Duke kaže: "Sviđa mi se. Ostavio je kosti onoga goniča da izbijele, a?".

U lipnju 1966., kad izlazi dvostruki album "Blonde on Blonde", Dylanova pjesmarica je na svom povijesnom vrhuncu. Ploču otvara "Rainy Day Woman # 12 & 35", a preko čitave četvrte strane album zatvara "Sad Eyed Lady of the Lowlands". Biografi kažu da je to "pjesma za vjenčanje" sa Sarom Lownds. Dylan je Suze Rotolo varao s Joan Baez, a onda u "jednostavnom obratu sudbine" umjesto Baez oženio Saru Lowlands. Još jednom Šindolić:

Kraljevi Tira s popisom svojih kažnjenika

Čekaju u redu na poljubac geranija

A ti nisi očekivala da bi se moglo ovako završiti

Ali tko među njima te želi samo poljubiti?

S tvojom dječjom strašću na tepihu ponoći

I španjolskim manirama i lijekovima tvoje majke

I kaubojskim rječnikom i nepoštovanjem redarstvenih sati

Što misliš, koji od njih bi ti mogao odoljeti?

Gospo tužna pogleda iz nizine

Gdje tužnooki prorok govori da nijedan čovjek ne dolazi

Svoje oči skladištara, moje arapske bubnjeve

Trebam li ti ih ostaviti pred vratima

Gospo tužna pogleda ili da i dalje čekam?

Sa "Sad Eyed Lady of the Lowlands" Dylan odlazi full Rimbaud mode. Redaju se lančani nizovi pjesničkih slika. Uvijek još jedna i još jedna. Tisuće njih. S Napoleonom u krpama i Shakespeareom na ulici. S Abrahamom na cesti 61, Pattonom, Shermanom i bitkama u kojima su se borili. S viškovima i bez viškova. I izjava za Rolling Stone o crncima koji mogu osjetiti rasistu, iz 2012., "baš kao što Židovi mogu osjetiti nacista, a Srbi Hrvata" bila je samo jedna "pjesnička slika". Nakon što je saslušan u predistražnom postupku, Dylan je oslobođen tužbe za "javnu uvredu i poticanje mržnje" koju su Hrvati iz Francuske podigli protiv Dylana i francuskog izdanja Rolling Stonea.

Povodom Nobela Kultura Expressov izbor najvećih Dylanovih pjesama... i još nešto

Ni izjava o Hrvatima, baš kao ni obožavanje Barryja Goldwatera, rasističkog segregacionista i najgoreg američkog predsjedničkog kandidata prije Trumpa, nisu Dylanu zatvorili vrata švedske Akademije. Pratimo put od Dulutha i Hibbinga do koncertne dvorane u Stockholmu, gdje se od 1926. dodjeljuju Nobelove nagrade za fiziku i kemiju, medicinu i književnost. I već smo na samom kraju, pred vratima raja. Na njima se pojavljuje profesorica Sara Danius, druga najvažnija Sara u Dylanovu životu. Nastupa trenutak tišine u auditoriju, slijedi objava. Da, dobro smo čuli - Bob Dylan. Tajnica Akademije priznaje da je u mladosti slušala Bowieja, Dylan je tek kasnije došao. Laureat dolazi iz tradicije velike američke pjesmarice, iz antičke tradicije govorene književnosti, Dylana se može čitati i treba ga se čitati, kaže profesorica, onako kako danas čitamo Homera i Platona. I njena preporuka je - početi s "Blonde on Blonde".

"Stihovi: 1961. - 2020." i Šindolićevi prijevodi test su Dylana na papiru. Dylanovih stihova puna nam je glava. Recitiramo ga u pola noći. I oni koji nisu pjesnici u gluho doba mrmljaju: "I'm a poet, and I know it/Hope I don't blow it...". Dylana imamo u uhu i imamo ga u oku: puni naboj "Knocking on Heaven's Door" vidi se tek u Peckinpahovu filmu. Sad ga imamo i na papiru. Neke pjesme navikli smo slušati, neke su oduvijek bile bolje čitane. Pjesma o "Broken bottles, broken plates/Broken switches, broken gates" iz 1989. bolje je zvučala čitana nego pjevana. U "Stihovima: 1961. - 2020." ovako na hrvatskom čitamo "Sve je slomljeno":

Slomljene oštrice, slomljene pile

Slomljene kopče za kosu, prekršeni zakoni

Slomljena tijela, slomljene kosti

Zamukli glasovi prekinutih telefonskih veza

Duboko udahni, čini ti se da se gušiš

Sve je slomljeno

Da, dobili smo jednog novog Dylana. Nešto drugo još je prerano za reći. Ne zato što sumnjamo u iskusnog Voju Šindolića, možda i najpozvanijeg za spajanje Dylana s hrvatskim. Već zato što je to proces kojemu treba vremena.

Kronike: Prvi svezak' biografija su inspiracije. Životopis se svodi na traženje vlastitoga glasa. Kad ga pronađe, povijest staje

S klimatskim početkom proljeća Jon Fosse se pojavio na trećem programu HTV-a pokazujući nam na nevidljivoj grani voćke, nevidljivi proljetni cvijet. Kad piše, Fosse kaže da odlazi u neko tajno mjesto u sebi. I tad piše. Ništa ne zna o tome mjestu i ne želi znati. Kad bi znao, ili pokušao objasniti, uništio bi to mjesto: "Jednostavno bi nestalo". Ali kad piše iz tog tajnog mjesta, "u jednom trenutku osjetim da to nešto postoji". (Fosse se podiže neprimjetno u fotelji, pruža ruku s blago raširenim prstima u visinu, kao da upravo bere nevidljivu jabuku ili dodiruje nevidljivi cvijet jabuke). "Ne osjećam to u sebi, to je negdje izvan mene", objašnjava nobelovac voditeljici Karolini Lisak Vidović vraćajući se u fotelju.

Govorimo o stvaranju, pisanju i traženju vlastitog glasa. Proljeće je stiglo, sa žutim, bijelim i ljubičastim proljetnicama stigao je Jon Fosse i njegovo tajno mjesto, a koji dan kasnije nakon Fossea i još jedan nobelovac, Bob Dylan sa svojim drugim hrvatskim izdanjem "Kronika", u izdanju Vuković & Runjić i prijevodu Vladimira Cvetkovića Severa. I Dylan govori o pisanju i stvaranju. "Kronike: Prvi svezak" nisu priča o tajnome mjestu, već priča o potrazi. Fosse govori o mjestu, Dylan o putu: putovanju teretnim vlakovima i autostopom, knjigama i pločama.

Dobio Nobela Kultura Tajni život legende: "Drogirao sam se samo da nastavim"

Put počinje krajem pedesetih u Minneapolisu i potom u New Yorku. S njujorškog prozora mogu se čuti crkvena zvona i vidjeti tmurno platno grada na kojemu se odvija milijun priča. Na radiju Roy Orbison pjeva glasom koji je u stanju "žacnuti mrtvaca", ali ostatak programa je živa dosada. Ni na televiziji nema ničega, Dylan gasi crno-bijeli televizor i odlazi u sobu bez prozora, s knjigama od poda do stropa. U tamnoj špilji knjižnice "čovjeku nije bilo druge doli da izgubi strast za glupošću". Tacit i Tukidid, Gogolj i Balzac, Ovidijeve "Metamorfoze" pokraj biografije Davyja Crocketta, Faulkner i Poe, Von Clausewitz i "Uradi sam" knjiga koja objašnjava "kako namjestiti ljudsko koljeno koje se savilo u krivom smjeru, kako poroditi dijete, kako operirati slijepo crijevo u spavaćoj sobi...". Čita poeziju, Byrona, Shelleya i Longfellowa. Čita "Bijelu božicu" Roberta Gravesa. Guta sve odjednom, poeziju i povijest, ono što vidi s prozora, ono što vidi kroz izlog kafeterije, prizore s ulice i mirise grada kojega vidi kao prijestolnicu svijeta. Ne zna još kako zazvati poetsku muzu. Ne zna koje je doba. Svaka povijest slijedi isti obrazac, doba rasta, doba klasike i doba raspada. Dylan nema pojma u kojem je od tih stadija Amerika: i nema nikoga koga može to pitati. Vijesti koje prati i drži na oku su one iz prošlosti: potonuće Titanica, poplava u Galvestonu...

Na putu odbacuje staro ime i uzima novo, od Roberta Allena postaje Robert Allyn, pa Robert Dylan i napokon Bob Dylan. Postaje nova osoba. Odlazi dublje u vijesti iz prošlosti. U javnoj knjižnici na mikrofilmovima čita novinske članke iz pedesetih i šezdesetih godina 19. stoljeća. Ne zanimaju ga toliko teme koliko jezik i retorika tog vremena. Pronalazi svoj glas. U njemu su i Arthur Rimbaud i Woody Guthrie, i još desetine drugih glasova. Woody mu kaže za neke kutije s poezijom i pjesmama koje je napisao, neka ih slobodno uzme. Woody leži u bolnici, Dylan odlazi na Coney Island po kutiju, gaca kroz polje ledene vode, kuca na vrata Guthriejeve kuće, mokar do koljena. Desetogodišnji Woodyjev sin kaže mu da ne zna ništa o kutijama iz podruma. Ne želi ništa forsirati, praznih ruku vraća se preko iste baruštine natrag u grad. Odiseja je to, jasno je, preko smrznutog polja. Baka mu je rekla da "sreća ne leži na putu ni do čega". Razumije riječi bake. Odlazi u diner, promatra konobaricu modrocrne kose koja mu toči vrelu kavu, okreće glavu prema izlogu: "Cijeli grad visio mi je pred nosom. Imao sam posve jasan pojam o tome gdje je što. Budućnost nije davala nikakva povoda za brigu. Bila mi je strahovito blizu".

Izdavač Rolling Stonea Life 'Kad je Bob Dylan govorio o Hrvatima, govorio je o Jasenovcu'

"Kronike: Prvi svezak" (2004.) biografija su inspiracije. Životopis se svodi na traženje vlastitog glasa. Kad ga pronađe, povijest staje. Nastavak znamo, sve ostalo što je slijedilo svijetu je poznato. U "Kronikama" nema spomena na ključne pjesme i albume šezdesetih. Ni riječi o tome kako je napisana "Blowing in the Wind" ili kako su snimljeni albumi "Another Side of Bob Dylan" i "Highway 61 Revisited". Prva ploča koja se imenom spominje u "Kronikama" je "New Morning" s početka sedamdesetih. Ali tu počinje nova priča. Ljudi traže proroka, ali prorok se povukao, bježi od obožavatelja, živi od autorskih prava: "Nekoć sam pisao i izvodio vrhunski originalne i vrhunski utjecajne pjesme, i nisam znao hoće li se to ikad više ponoviti, i baš me bilo briga". Tad izlazi "New Morning". Neki kritičari ploču smatraju neuspjelom, drugi je hvale, nazivaju albumom povratka - prvim od mnogih takvih povrataka, cinično dodaje Dylan.

Glas je izgubljen. U biografiji stvaranja dogodio se lom. Dylan je nemilosrdan prema sebi, stroži od najstrožih kritičara: "Bilo je puno razloga za to, razloga iz kojih je viski ishlapio iz boce...". Penjući se na pozornicu često se ulovi u misli da ne drži riječ koju je dao samome sebi. Ne sjeća se točno koja je to bila riječ i kako je dokučiti, ali zna da tamo negdje postoji. Ovdje se negdje priča prekida. I nastavlja dvadeset godina kasnije. Krajem osamdesetih Dylan se i dalje penje na pozornicu, pokušavajući se sjetiti riječi koju je dao samom sebi. Poglavlje o snimanju ploče "Oh Mercy" priča je o ponovnom traženju puta. U studiju u New Orleansu producent Daniel Lanois reći će da im trebaju pjesme poput onih starih, Dylan kima glavom, ali nema "ništa slično tim pjesmama". Snimanje ploče inferiorne svim pločama iz šezdesetih i većini iz sedamdesetih iscrpno se opisuje, nijedan album ne dobiva ni približno toliko prostora u knjizi. Dylan u snimanju "Oh Mercy" vidi dramu biografije puta i stvaranja. Na kraju, album iz New Orleansa još je jedan od povratničkih. Ali to nije to, glas je izgubljen, a onaj koji je pronađen nije onakav kakav je nekad bio. Kao kad se kod Murakamija pojavi još jedan Mjesec, nedvojbeno Mjesec, ali manji, nepravilniji, i manje blještavi Mjesec.

Dylan će kasnije s Lanoisom snimiti i "Time Out of Mind", najznačajniji album od osamdesetih naovamo. Ali ono što je jedanput u mladosti učinio više neće ponoviti.

"Već će se pojaviti netko tko će to opet moći - netko tko je u stanju vidjeti u stvari... kao kad pogledaš u kovinu tako da se rastali", netko tko će 'bacati konje s litice', netko tko će držati ravnotežu na jednoj nozi dok stoji na užetu rastegnutom preko svemira".

Dylan je to bio, sad je na redu netko drugi... "Kronike" ne trebaju zbunjivati. Kao što ne treba zbunjivati niti to da više od dvadeset godina čekamo drugi svezak. Dylan je napisao iznimnu knjigu, jednu od najljepših i najosebujnijih među rock knjigama. Prosječni čitatelj u njoj neće naći ono što traži, isto kao što se prosječni čitatelj neće moći prestati čuditi zašto još čekamo drugu knjigu. Dylan si uzima pravo da bude drugačiji i nedokučiv, àpartan. Malograđanštinu to ljuti, no umjetnike veseli.

Pišući povijest inspiracije, Dylan piše i o Michelangelu i o Balzacu, i svima koji su nešto stvarali. Fosse govori o tajnom mjestu. Dylan o tome kako je dospio u njega i potom izgubio put do njega. Kod Fossea stvaranje je mistika, kod Dylana put do vještičje kućice. Fosse na televiziji bere nevidljive jabuke, Dylan televizijskom voditelju citira vlastitu pjesmu... "Darkness at the break of noon/Shadows even the silver spoon/The handmade blade, the child's balloon/Eclipses both the sun and moon/To understand you know too soon/There is no sense in trying" - pokušaj sjesti i tako nešto napisati, gorko dodaje.

Misli li da danas to više ne može, pita ga voditelj. Mmm-mmm, niječno promrmlja Dylan... Da, nešto pronađeno na putu, putem je izgubljeno. Mlad više ne može biti. Ne u glazbi. Ali u knjizi da. Kad je u svom glasu, Dylanu je uvijek dvadeset. "Kronike: Prvi svezak" knjiga su mladog, dvadesetogodišnjeg Dylana. U njoj pronalazimo onaj glas koji je bljuvao stihove o mraku u podne, o Johnnyju koji u podrumu kuha medicinu i klincu kojemu ne treba prognoza da bi znao otkud puše vjetar.