“Prvi i najvažniji cilj jest ukazati na zapostavljanje značaja Židova u razvoju filmske distribucije, proizvodnje i kinokulture na području Hrvatske. Trebalo je predstaviti njihove dragocjene filmske aktivnosti u kontekstu čitavog teritorija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca/Kraljevine, posebnu pozornost pokloniti filmskoj distribuciji i kinoprikazivanju, poslovima koji se nepravedno podcjenjuju”, piše Maja Vasiljević u novoj knjizi “Židovi u kinokulturi Hrvatske 1896. - 1945.” u izdanju Profila i Židovske vjerske zajednice Bet Israel u Hrvatskoj.
Studija je to, primarno, o povijesti židovske zajednice od vremena Habsburške Monarhije, preko emancipacije nakon Balfourove deklaracije 1917. i života u novom Kraljevstvu SHS i Kraljevini Jugoslaviji, sve do njezina sloma u Holokaustu u vrijeme nacističkog satelita Nezavisne Države Hrvatske.
“Posvetila sam ovo istraživanje Židovima uvidjevši da ih je smrt zaustavila te da ih jedino pisana riječ može iznova oživjeti i postaviti ili, preciznije rečeno, ‘vratiti’ u mainstream hrvatske i jugoslavenske filmske historiografije, a zatim i u dio značajne kulture sjećanja i ekonomske povijesti”, kaže Vasiljević, sociologinja, muzikologinja i povjesničarka, od 2011. zaposlena na Odeljenju za istoriju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu.
Bavi se kulturnom i političkom poviješću XIX.-XXI. stoljeća i autorica je još dviju knjiga: “Filmska muzika u SFRJ: između politike i poetike” (2016.) i “Jevrejski muzičari u Beogradu: od Balfurove deklaracije do Holokausta” na srpskom i engleskom jeziku.
U prvoj uvodnoj rečenici najnovije knjige naglašava: “Poticaji za pisanje ove studije dolazili su s različitih strana. Međutim, već se i kontekst bavljenja židovskom baštinom dramatično promijenio i postavio me kao autoricu u sasvim drukčiju situaciju od početka novog bliskoistočnog rata u listopadu 2023. godine. Kako sam se uvijek nalazila na strani žrtava, odlučila sam se ne obazirati na uskogrudne, a istovremeno i emocijama nabijene stavove javnosti i okruženja koje je u pojedinim slučajevima potpuno nekritički počelo, kao i u slučaju rata u Ukrajini, odbacivati čak i umjetnička i stvaralačka postignuća Židova prije Holokausta”. Židovi o kojima piše u svojoj studiji uglavnom su muškarci iz urbanih sredina s kapitalom ili afinitetom za izume i tehnologiju modernog doba i modernizaciju. Željeli su ulagati u film, ostavivši ogroman kulturni trag iza sebe. Vasiljević se fokusira na 70 imena, hrvatskih židovskih djelatnika na filmu, putujućih kinoprikazivača, vlasnika kinematografa, kinooperatera, arhitekata i građevinskih inženjera koji su kina i gradili, snimatelja, redatelja, producenata, glumaca...
Prema popisu stanovništva u ožujku 1931., u Hrvatskoj živi najviše Židova u odnosu na preostalih sedam banovina Kraljevine Jugoslavije i Uprave grada Beograda - od 3,954.203 žitelja Hrvatske, koliko ih je otprilike i danas, devetnaest tisuća je Židova. Prije Drugog svjetskog rata samo ih je u Zagrebu 12 tisuća. Vasiljević nam, kronološki, predstavlja vrijeme od putujućih do polustalnih i stalnih kinokazališta do 1918. godine, zatim period 20-ih i kreativan doprinos Židova u nastanku kinematografije u Hrvatskoj, nakon njega doba uvođenja zvučnog filma 30-ih i naposljetku razdoblje uspostave NDH i Holokausta, kad Židovi gube sva prava, pa tako i mogućnost da se bave filmskom djelatnošću, kad gube i svoja kina koja režim službeno “spašava”, a na kraju mnogi od njih gube i živote.
Prvu filmsku projekciju u Zagrebu održali su fotografi, obojica Židovi, Rudolf Mosinger (1865. - 1918.) podrijetlom iz Varaždina i Lavoslav Breyer (1865. - 1928.), vlasnici Prvog hrvatskog fotografičko-artističkog zavoda “Mosinger i Breyer”. Projekcija se odigrala 8. listopada 1896. u Maloj dvorani Kola, odnosno u zgradi današnje Akademije dramske umjetnosti na tadašnjem Kazališnom trgu, danas Trgu Republike Hrvatske. Kinematograf Mosingera i Breyera zadržao se u Zagrebu 11 dana, tijekom kojih je održano oko 60 projekcija, i na njima je bilo više tisuća oduševljenih gledatelja. Uz svjetlo plinskih lampi, projekcije su se održavale svakoga dana, i to “svakoga pol sata od pol šest do osam sati”, a posljednjeg dana, 18. listopada, od 14 do 19 sati.
Zanimljiv je jako i podatak da se na početku 20. stoljeća u Rijeci, lučkom gradu, gledatelje filmskim plakatima pozivalo na tzv. “crne večeri”, pornografske filmove. U to je doba zgražanje javnosti izazivala već i pojava golog ženskog gležnja, a kamoli pornografije. Posljednja takva pornografska večer održana je 22. kolovoza 1916. Novi list tog dana piše kako je “sinoć bila u kinu ‘Fenice’ zadnja crna predstava, gospođice isključene, samo za muške, navalilo je preko 2000 ljudi uz pohlepu da vide tko zna kakove pikanterije. No pošto su slike bile prilično ‘pristojne’, to se masa vrlo razdražila, pak psikanju i vikanju nije bilo ni kraja ni konca. Publika je, kao što se to obično događa kod ovakovih ‘crnih večeri’, razočarana izlazila iz kazališta”.
Čitavo desetljeće od prve projekcije u Hrvatskoj, u Zagrebu će 1906. biti otvoren prvi stalni kinematograf - Pathé bioskop u Gajevoj 1, na mjestu današnjeg hotela Dubrovnik. Već godinu dana kasnije postaje Union, i s tim imenom ulazi u povijest te na istome mjestu projekcije ima sve do 1919. Od 1912. Kraljevsko redarstvo, Povjereništvo za grad Zagreb, počinje službeno izdavati dozvole za otvaranje kina, ali uz precizne tehničke i higijenske uvjete koje je trebalo osigurati. Bilo je neophodno dobiti i dozvolu za konkretne filmove koji će se prikazivati. Židov Miroslav Fischel, ravnatelj većine prvih stalnih zagrebačkih kinokazališta, objasnio je sljedeće uvjete: “Prikazivati se smiju samo one slike koje je ova vlast odobrila”, a zabranjuju se “tzv. večeri za gospodu, Pariške večeri, prikazivanje pikantnih slika, aktovka, zatim slika koje prouzrokuju grozu ili sablazan”. U 1915. donesena je pak naredba kojom se zabranjuje prikazivanje detektivskih filmova uz objašnjenje da je “naučno dokazano da takvi filmovi direktno navode na zločin”. Do Prvog svjetskog rata Zagreb ima četiri stalna kinematografa: Apollo, Union, Edison i Ćirilometodsko kino, a nakon rata su tu još Metropol i Helios.
Apollo u Ilici 31, današnje Satiričko kazalište Kerempuh, prvo je kino otvoreno (1912.) u zgradi isključivo namijenjenoj filmu. Na ideju o gradnji došao je filmski entuzijast i posvećeni pionir putujuće kinokulture Rudolf Mosinger, na čiji zahtjev zgradu projektira jedan od najistaknutijih arhitekata tog doba, zagrebački Židov Ignjat Fischer. Dvorište u kojemu se kino izgradilo također je pripadalo Židovu, Izidoru Weiseru.
Tadašnje su novine baš to smještanje kina u dvorište, “u zakutak”, u koji se s užurbane Ilice dolazi kroz vežu, vidjeli kao svojevrsnu subverzivnost kina kao institucije.
Veliku, zasluženu pažnju Vasiljević posvećuje i židovskoj obitelji Müller na koju danas podsjeća tek mala dvorana njihova imena u predugo zatvorenom kinu Europa i Ulica Lea Mullera na Črnomercu. Zagrebački kapitalist, veleindustrijalac, žitni trgovac i vlasnik ciglane Adolf Müller (1857. - 1932.) između 1913. i 1916. godine prvo je financirao izgradnju kina Helios u Frankopanskoj 10, današnje Dramsko kazalište Gavella. Šest godina kasnije je kupio stambeno-poslovni kompleks u Samostanskoj (današnjoj Varšavskoj) i Marovskoj (današnjoj Masarykovoj) ulici, dao srušiti postojeće Kino Ćirilometodskih zidara i sagradio novo, moderno kino Balkan. Zgradu je projektirao Srećko Felix Florschuetz, dok je brigu o gradnji kina Adolf prepustio sinovima Alfredu i Leu. Kompleks u današnjem Prolazu sestara Baković se zvao “Kino Balkan i trgovačko-stambene zgrade Alfreda i Lea Müllera”. Kino je sa svojih 1100 sjedalica bilo vrhunska atrakcija, krasile su ga bogate štukature, kipovi i fontana u jednoj od čekaonica, djelo Imbre Sunka. Svečano otvorenje zbilo se 8. travnja 1925., dakle prije ravno stotinu godina, svečanom projekcijom hrvatskog dokumentarnog filma “Dalmacija, zemlja sunca” iz 1918. i njemačkog spektakla u trajanju od čak 293 minute, “Nibelunga” iz 1924., najznačajnijeg austrijskog režisera i također Židova Fritza Langa.
Film se prikazivao u dva dijela.
Kako piše autorica, Müllerovi su pretendirali na intelektualnu publiku i umjetnički filmski repertoar i tome svojstveni doživljaj u svom kinokazalištu. Time su već premijerom dali poticaj da se njihova djelatnost promatra kao umjetnička i visokokulturna praksa, a ne samo obrtna ili komercijalna. S druge strane, zatomljavali su domaće autore, prije svega Franju Ledića. Prijavljuju ga policiji kao stranog špijuna, ona ga na tri dana zatvara, muči i ispituje te naposljetku bez optužbe pušta na slobodu. Ta tri dana Müllerovi u novinama blate njegovo ime i Ledić se nakon toga, upropašten, mora odseliti u Novi Sad, navodi se u knjizi.
Na posljednji ispraćaj Adolfa Müllera 1932. došlo je više od tisuću Zagrepčana. Njegov je sin Leo 1941. pogubljen na nepoznatome mjestu nakon bijega iz ustaškog logora u Kerestincu, a stariji, Alfred, 1945. u logoru Dachau.
Kasnije je kino preimenovano u kino Europa. Godine 1934. iznova se vratilo prvotno ime Balkan-Palace, a potom će u 90-ima biti vraćeno ime kino Europa.
U Nikolićevoj 7, današnjoj Teslinoj ulici u Zagrebu, u prosincu 1921. izgrađen je Music Hall, također stalno zagrebačko kino u kome su intenzivno kao vlasnici bili Židovi. Zgrada je izgrađena još u 19. stoljeću, tu je od 1967. Zagrebačko kazalište mladih. Music Hall je otvoren koncertom orkestra Zagrebačke filharmonije, čime se, kaže autorica, ukazivalo na umjetničke intencije kinokazališta i pretenzije na publiku koja konzumira visoku umjetnost, odnosno elitnu publiku. Tu su u travnju 1928. nastupili i Bečki dječaci, izvevši Mozartovu ranu operu “Bastijen i Bastijena”. Music Hall je isprva bio u vlasništvu dobrotvora Josipa Krausa, a zatim bračnog para Adalberta i Ele Benčić-Schwabenitz, za Adalberta se zna da je skončao u Jasenovcu. Kino je kasnije često mijenjalo ime: u Istra, Danica i Luxor, ime s kojim je dočekalo uspostavu NDH.
“Neki Kraus s pravom kino aparaturom za prikazivanje filmova” otvorio je i prvi osječki kinematograf 1901. Navodno se nalazilo u Desatičinoj ulici, današnjoj Ulici Hrvatske Republike. U unutrašnjosti je zgrada odmah bila osvijetljena plinskom i električnom rasvjetom iz vlastitog generatora. Prva filmska predstava u novoizgrađenom kinu prikazana je 19. rujna 1912. Iste je te godine postavljen i kamen temeljac za kinematograf Urania u osječkom Gornjem gradu.
U projektu izgradnje kinokazališta u Karlovcu sudjelovao je židovski arhitekt Edvard-Edo Schön, kino Edison građeno je od 1918. do 1920. i otvoreno na Valentinovo te godine. Kina su Židovi gradili i u Daruvaru, Čakovcu...
NDH im oduzima kina, prihode, život... U Jasenovcu su, između ostalih, stradali Adalbert Benčić-Schwabenitz kao vlasnik kina Luxor, Marko Graf, vlasnik i djelatnik čak četiri filmske tvrtke, Filip Heksch/Hecksch, arhitekt i građevinski inženjer osječkog kina, Mihajlo-Milan König, vlasnik tvrtke Merkur film, Lavoslav Schick, vlasnik Metropol filmskog društva. U logoru Stara Gradiška stradao je Otto Schwarz, vlasnik Orao filma, u Auschwitzu pak Harry Weingruber, vlasnik osječkog kina Royal, Leon Gross, vlasnik kina u Daruvaru, Rudolf Deutsch, vlasnik kina Royal u Čakovcu, Dragutin Scheier, vlasnik Čakovečkog kina Zrinjski...
