The Economist: Radi ovog dosjea napao je Izrael. Iran ima tajnu grupu znanstvenika

Izraelska vlada odlučila je napasti Iran na temelju informacija da je Islamska Republika opasno blizu "točke bez povratka" u stjecanju nuklearnog oružja. Izrael je prethodno podijelio ove obavještajne podatke sa svojim saveznicima, prvenstveno Sjedinjenim Državama. The Economist je uspio saznati što se nalazi u dosjeu - ali samo iz "autoritativnog izvora", bez izravnog pristupa dokumentima.

Neke od informacija sadržanih u dosjeu već su javno objavljene u izvješćima IAEA-e i neovisnih istraživača iranskog nuklearnog programa. Svodi se na činjenicu da je nakon zatvaranja Projekta Amad (službenog iranskog vojnog nuklearnog programa) 2003. godine rad na stvaranju nuklearnog oružja nastavljen u tajnosti - i postignut je značajan napredak. Osim nuklearnih znanstvenika, s tim radom bio je u potpunosti upoznat i Mohammad Bagheri, koji je bio zamjenik načelnika glavnog stožera iranskih oružanih snaga za obavještajne poslove, a od 2016. i načelnik glavnog stožera.

Izraelska obavještajna služba tome je dodala nekoliko novih činjenica. Prvo se oko 2019. u Iranu pojavila posebna tajna skupina znanstvenika, koju je predvodio bivši direktor projekta Amad, Mohsen Fakhrizadeh. Njezini su zadaci uključivali pripremu svega potrebnog za brzu proizvodnju nuklearne bombe u slučaju da iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Hamnei donese odgovarajuću političku odluku, navodi The Economist. 

Fakhrizadeh je ubijen 2020. - malo tko sumnja da je to djelo izraelske obavještajne službe. Njegova skupina nastavila je svoj rad, a od kraja 2024. - posebno intenzivno. Tada je Izrael porazio iransku proxy skupinu Hezbollah u Libanonu, a proiranski režim Bashara al-Assada pao je u Siriji - pa je Iran praktički izgubio svoju "zaštitnu konturu" protiv Izraela, a dobivanje nuklearnog oružja postalo je njegova posljednja nada za odbijanje napada.

Još jedna ključna činjenica iz izraelskog dosjea: obavještajne službe saznale su o neodređenom sastanku između iranskih nuklearnih znanstvenika i Zrakoplovnog zapovjedništva Korpusa islamske revolucionarne garde. Vjerojatno bi generali zaduženi za iranski raketni program bili obaviješteni da će nuklearna komponenta za bombu uskoro biti spremna - i stoga je bilo vrijeme da se raketni inženjeri uključe u projekt ugradnje komponente na balistički projektil. To je samo po sebi vrlo složen zadatak koji bi mogao potrajati znatno vrijeme.

Prvi val izraelskih napada na Iran u noći 13. lipnja uključivao je ljude koji su trebali prisustvovati sastanku: načelnika glavnog stožera Bagherija, Zračno-zračno zapovjedništvo na čelu s Amiralijem Hajizadehom i veliku skupinu nuklearnih znanstvenika, uključujući Fereydoona Abbasija, Mohammada Tehranija i Abdolhamida Minouchehra. 

Još nekoliko znanstvenika ubijeno je u napadima automobilima bombama u Teheranu sljedećeg dana.

Čak i ako su sve činjenice u izraelskom dosjeu istinite, one same po sebi ne dokazuju da je Iran bio na korak od stjecanja nuklearnog oružja, primjećuje The Economist. To je stvar tumačenja, kao i svaka obavještajna služba. Konačnu riječ u svakom slučaju imao je iranski vrhovni vođa, ajatolah Ali Hamnei - i ta odluka nije samo politička, već i vjerska. Godine 2003., nakon zatvaranja Projekta Amad, Hamnei je izdao fetvu (teološku i pravnu presudu koja ima zakonsku snagu) o nedopustivosti stvaranja i upotrebe oružja za masovno uništenje.

Procjene izraelske obavještajne službe razlikuju se od procjena američke obavještajne službe. Njezina šefica Tulsi Gabbard izjavila je na saslušanju u Kongresu u ožujku da Iran nije spreman stvoriti nuklearnu bombu. Američki medijski izvori ( The Wall Street Journal , CNN i drugi) u obavještajnoj službi i dalje inzistiraju na tome.

Obje strane ove rasprave mogle bi se posumnjati u pogrešku ili namjerno iskrivljavanje iz političkih ili ideoloških razloga. S jedne strane, Izrael - a posebno premijer Benjamin Netanyahu - godinama je identificirao Iran kao glavnu prijetnju i nastojao je silom uništiti njegov nuklearni program.

S druge strane, Gabbard je predana izolacionistica: dosljedno je inzistirala na tome da se Sjedinjene Države trebaju što manje miješati u poslove drugih kontinenata, te stoga može imati interes umanjiti opasnosti iranskog nuklearnog programa.

Netanyahu, koji osobno poznaje Donalda Trumpa gotovo 40 godina, uspio je uvjeriti američkog predsjednika da su izraelske obavještajne procjene točnije od američkih. Dana 8. lipnja Trump nije pozvao Gabbardovu na sastanak svog vanjskopolitičkog tima u Camp Davidu, gdje se očito raspravljalo o izraelskom dosjeu i odlučivalo o pitanju hoće li Izraelu dati zeleno svjetlo za napad na Iran. Nakon što je izraelski napad započeo, Trump je o njenim  tvrdnjama o iranskom nuklearnom programu izravno rekao : „Ne zanima me što je rekla.“