Ovaj tekst pišem s namjerom da objasnim zašto novoizabrani papa Lav XIV. neće, sudeći po mnogim naznakama, kanonizirati Alojzija Stepinca.
Kad je prošlog mjeseca izabran Lav XIV., odmah je s najviših mjesta na Kaptolu, u prigodnim čestitkama, kao pitanje svih pitanja (makar i zakučastim crkvenim narativom), potencirano proglašenje Alojzija Stepinca svetim. A onda se pokrenula i desna politička scena koja je pokojnog papu Franju otvoreno nazivala komunjarom uz dodatak da bi novoizabrani papa kanonizacijom Stepinca na najbolji način dokazao svoju pravovjernost. Desnicom se u vezi Stepinca neću baviti jer je ona intelektualno potkapacitirana. O tome najbolje govori to da joj je neformalni glasnogovornik izvjesni Marko Perković Thompson. Ne treba se baviti ni našom stožernom strankom – HDZ-om koji od AP-a nadolje snažno, gdje god stigne, lobira za Stepinčevu kanonizaciju. Naravno da to i AP i njegovi adlatusi rade iz puke političke pragme – da se vidi da nešto rade. No treba ih upozoriti – time zasigurno ne povećavaju šanse za Stepinčevu kanonizaciju. Takvo lobiranje zapravo može polučiti samo kontraefekt. Prelati na visokim pozicijama ne vole kad im se svjetovna vlast miješa u posao. Oni se drže one biblijske “Caru carevo, Bogu božje”. U tadašnjem i današnjem kontekstu to znači uvijek isto: daj svakome ono što mu pripada — caru (državi, vlasti) ono što je svjetovno, a Bogu (Crkvi) ono što je duhovno.
Treba se ugledati na predsjednika Milanovića: on je 2021. za boravka u Vatikanu s papom Franjom i njegovim najbližim suradnicima razgovarao o bilateralnim odnosima Hrvatske i Svete Stolice, o stanju u regiji s posebnim naglaskom na BiH, o položaju Hrvata u toj zemlji, kao i o globalnim temama poput klimatskih promjena i pandemije COVID-19. Nakon tih razgovora je na novinarsko pitanje “Jeste li razgovarali o kanonizaciji nadbiskupa Stepinca” odgovorio: “Ne, to je crkveno pitanje”.
Zašto je za Crkvu u Hrvata ili Stepinčevu crkvu (kako ona sama sebi voli tepati) to i dalje tema svih tema? Pa zato što se ona i dalje bori s duhovima komunizma, i s duhovima propale države. I svugdje traži i vidi fatalne opasnosti za hrvatske nacionalne interese, jer Crkva i dalje živi u Stepinčevoj paradigmi borbe protiv komunizma i socijalističke Jugoslavije. Koje, međutim, već 35 godina nema. Time dokazuje koliko je ona mala, provincijalna, zatvorena crkva, suprotno samom svome imenu, jer “katholikos” je pridjev koji u grčkom originalu znači “opći”. Važno je shvatiti da i papa Lav XIV. ima mnogo šire horizonte (baš kao što je imao i pokojni papa Franjo) negoli vodstvo Crkve u Hrvata. Njega više ne zanima održavanje nekakvog “antemurale christianitatis” ili da bude borac protiv omrznutog komunizma (kao i imati nekakvu frontu protiv pravoslavlja). Papa, logično, ima u svom pontifikatu puno drugačije prioritete.
Vratimo se na nadbiskupa Stepinca: papa Ivan Pavao II. ga je 1998. proglasio blaženim priznajući mu mučeništvo zbog vjernosti Crkvi pod komunističkim režimom. Kanonizacija je potom ušla u složeniju fazu jer je Srpska pravoslavna crkva izrazila protivljenje, tvrdeći da postoje problematične činjenice u djelovanju nadbiskupa Stepinca tijekom Drugog svjetskog rata. Zbog toga je papa Franjo 2016. osnovao mješovitu komisiju katoličkih i pravoslavnih stručnjaka kako bi se dijalogom razjasnila uloga Stepinca. Komisija je radila više mjeseci, ali nije došla do zajedničkog zaključka. I onda je sve stalo. Papa je tada izjavio da ne želi da kanonizacija bude “čin podjele” nego izraz svetosti koji ujedinjuje Crkvu. Pridodao je da Stepinac “jest svet”, ali želi “da se sve raščisti”, posebno u odnosu prema pravoslavnim kršćanima. Zaključio je kako će konačnu odluku o kanonizaciji donijeti osobno, ali nije rekao kad. Do danas Alojzije Stepinac nije kanoniziran, ali proces nije obustavljen – samo je u fazi čekanja konačne papinske odluke.
Kako ocijeniti ulogu Stepinca za vrijeme Drugog svjetskog rata?
Prema tome – valja odgovoriti na pitanje – kako ocijeniti ulogu i djelovanje nadbiskupa Stepinca za vrijeme Drugog svjetskog rata? Pitanje je koliko papa Lav uopće zna o tome. Čak i kad bi znao relativno mnogo, vjerojatno bi, u vrijeme kad bi odlučio pozabaviti se njime, napravio to temeljito. Svakako će uvažiti mišljenje svoga prethodnika Franje i istražiti zašto je on taj problem stavio na čekanje. Postavljat će i “nezgodna” pitanja (o kojima dobar dio Crkve u Hrvata ne želi ni čuti).
Prema tome, koja bi to bila pitanja i - još važnije – koji bi bili odgovori? Evo ih nekoliko:
Dana 14. svibnja 1941. Stepinac je napisao poglavniku Paveliću kako je “ovaj čas primio vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Smatram svojom biskupskom dužnošću, da podignem glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju NDH, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti”.
Uporno se tvrdi da je Stepinac prosvjedovao protiv donošenja rasnih zakona, ali on je napisao i da su ti zakoni “potrebni”. Nadalje, objavio je na naslovnici Katoličkog lista Pavelićevu Izvanrednu zakonsku odredbu i zapovijed od 26. lipnja 1941. kojom je znatno proširena osnova za sve vrste progona u NDH te su ozakonjena masovna uhićenja i deportacije Židova u logore. Osobno je naredio da tu zločinačku odredbu “svećenstvo treba proglasiti s propovjedaonice prvi dan, kad se narod u punom broju sakupi u crkvi”. Dvadesetak dana kasnije, kad je shvatio da je tako neizravno pomogao da se oko 2500 Židova (uključujući žene i djecu) deportira, pisao je pismo Paveliću i tražio da se te deportacije izvode na “human” način. Dakle, podrška zločinačkoj praksi režima je javna, a protesti takvoj praksi skriveni u privatnim pismima (kako u slučaju Gline, tako i u ovom).
Zimi 1941/42. su neki članovi Židovske općine pred Stepinca doveli Gustava Hahna, trgovca s Trešnjevke, koji je na nepoznat način izašao (ili pobjegao?) iz Jasenovca. Hahn je Stepincu ispričao da je u nekoliko mjeseci zatočeništva izgubio oko 20 kg, da je bio teško batinan i izranjavan, pokazao mu je rane i općenito opisao jasenovačke strahote. “Lice nadbiskupovo bivalo je sve mračnije i mračnije dok mu nisu potekle suze iz očiju”, tvrdio je jedan od svjedoka. Stepinac je zaključio: “Od Pavelića sam već tražio da se dokinu ta zvjerstva po logorima, no on me je uvjeravao da su to neistine što se priča. Sada me ali nitko više ne će razuvjeriti”.
Stepinac je 1942. imenovao don Juru Paršića za jasenovačkog župnika te ga poslao u Jasenovac s riječima da se tamo “odigravaju strašne stvari”. Kad je kasnije Paršić “iz Jasenovca dolazio u Zagreb, navraćao je neizostavno do nadbiskupa”. Za jednog od tih posjeta 1943. Paršić je Stepincu “u tančine pričao sve, što je do tad u Jasenovcu bio čuo ili doživio”. “Nikad još u životu nisam imao ‘pažljivijeg đaka’. Zapisivao je pomnjivo sve. I na kraju, to se ne može zaboraviti, na papir, koji je bio do kraja ispisan, pala je suza”, svjedočio je Paršić.
U svibnju 1943. nadbiskup Stepinac je tvrdio da je “hrvatska Vlada, ne učinivši toliko zla, kako kažu Srbi, učinila mnogo toga dobroga” – za njega je to “dobro” bilo da se energično bori protiv pobačaja, da je ukinula masoneriju, izdala uredbe protiv bogohuljenja itd. Pripisivao je u “dobro” hrvatskoj vladi i to da je “strogo zabranila sva pornografska izdanja kojima su također u prvom redu upravljali Židovi i pravoslavci”. Bile su to krajnje paušalne ocjene; zar su baš samo Židovi i Srbi bili izdavači “pornografije”, odnosno ilustriranih novina poput zagrebačkog Svijeta i njemu sličnih, gdje su objavljivane “pornografske” fotografije žena u kupaćim kostimima i donjem rublju?
Sve ovdje iznesene činjenice pokazuju da je Stepinac imao ambivalentan odnos prema raznim događajima i zločinima za vrijeme rata. On će napisati da je Jasenovac “sramotna ljaga” na tijelu NDH, ali se neće zapitati kakav je karakter te države koja je proizvela Jasenovac. To se nadbiskup Stepinac ne pita ni nakon proglašenja NDH, ni tijekom rata, niti na njegovu kraju, kada je svima bilo jasno da je ustaški režim ogrezao u zločinu i da je NDH zločinačka tvorevina.
Vrhunac nadbiskupova angažmana u obranu NDH predstavlja Poslanica hrvatskog katoličkog episkopata hrvatskom narodu od 24. ožujka 1945. koju su uz njega potpisali i nadbiskup Šarić te biskupi Garić, Akšamović i Šimrak. Navode da kad je “rat pohodio naše krajeve, kojeg nije na našem području izazvao hrvatski narod ... neodgovorni su neprijatelji izvršili pokolje nad hrvatskim pučanstvom u nekim mjestima navještajući zator i iztrebljenje našem narodu.” Doduše, kaže se i kako “našlo nažalost i među Hrvatima ljudi, koji su prihvatili borbu istim načinom”. Sve u svemu, biskupi prezentiraju posve netočnu sliku ratnih događanja, umnogome sličnu onakvoj kakvu su nastojali stvoriti neki od umjerenijih ustaša nakon rata. Osnovna svrha Poslanice jest da se “najodlučnije prosvjeduje protiv sustavnog ubijanja i mučenja nevinih hrvatskih katoličkih svećenika i vjernika, od kojih je veliki broj živio upravo svetim životom, a mrzitelji Katoličke crkve oduzeli su im život protupravnim osudama osnovanim na fiktivnim krivicama”. Da ne bi ostalo nikakve dvojbe na koga se misli, Poslanica upire prst na “neprijatelje Katoličke crkve, a pristaše materialističkog komunizma”, dakle na partizane.
U Katoličkom listu od 12. travnja 1945. na naslovnici se koči slika poglavnika Pavelića, a onda se na sljedeće dvije stranice objavljuje tekst “Povodom obljetnice obnove NDH”. U odnosu na gorespomenutu Poslanicu, ovdje je podrška NDH-aziji još jača i otvorenija – “Hrvatski narod – hrvatska država – Katolička crkva na veliki i slavni dan 10. travnja 1941. stupiše u čvrstu i srdačnu međusobnu vezu.” Onda se konstatira kako se po uspostavi NDH “brzo osjetilo, da struji u Hrvatskoj novi duh sveobćega narodnog preporoda: u politici i gospodarstvu, u upravi i vojsci, u književnosti i umjetnosti”, ali je, eto, “započeti rad po najboljim nacrtima sprečavan poradi zavisti vanjskih i unutarnjih neprijatelja, koji su se kao gladni vuci i podmukle hijene bacili na hrvatsku zemlju”. Zaključuje se “molitvom Svevišnjem Bogu, da pomogne hrvatski narod u današnjim sudbonosnim časovima; da sačuva njegovu državu, koja je najbolji jamac njegove slobode”. Dakle, i nakon četiri godine ustaške vladavine vodeći katolički list pod neposrednim rukovodstvom nadbiskupa Stepinca i dalje se tvrdoglavo svrstava uz NDH, iako se on sam višekratno i neposredno osvjedočio da se radi o mišljeno zločinačkoj tvorevini. Osim toga, on se svrstava uz NDH u danima kad je svakom razumnom bilo jasno da Treći Reich i njegovi saveznici gube rat.
Nema sumnje da je najveći grijeh nadbiskupa Stepinca bila njegova javna podrška zločinačkoj NDH, od njenih prvih do praktički posljednjih dana – dao se bezbroj puta fotografirati s poglavnikom Pavelićem i drugim ustaškim glavešinama, nalazio se s njima u najrazličitijim prilikama itd. (primjerice, bio je na ispraćaju jedinica koje su išle na Istočnu frontu, u Sovjetski Savez). Sve je to ustašama davalo legitimitet i veliku podršku, te im je pomoglo opstati na vlasti i vršiti zločine. Nemoguće je izračunati, ali je očito da je šteta zbog činjenice da je podržavao NDH golema, da ju je teško “kompenzirati” činjenicom da je od tih istih zločinačkih vlasti spasio značajan broj ljudi. Stoje li onda tvrdnje nadbiskupa Kutleše i Bozanića da se Stepinac “dosljedno borio za dobro i istinu, pravdu i ljudsko dostojanstvo”?
Nadbiskup Stepinac 1946. izveden je pred sud s iskonstruiranim optužbama da je bio ratni zločinac, duhovni podstrekač genocidnih progona srpskog stanovništva u NDH. U javnosti su kasnijih desetljeća te optužbe i proširivane, pa je nadbiskup stigmatiziran kao glavni ideolog ustaštva i genocida nad Srbima, što je propagandistička laž.
Stepinčeva odgovornost i krivnja nisu bile kaznene (krivične) prirode, ali su bile moralne. Alojzije Stepinac bio je čovjek s mnogo dilema u jednome mučnom vremenu, u kojem nije bilo lako naći dobre i prikladne odgovore, pa ih ni on često nije nalazio. Hoće li ga, usprkos tome, papa Lav XIV. proglasiti svetim?
