'Grubo se rješavam svih budala. Ti me se potom boje'

Kakve su nam vlade, dobro da nismo kruha gladni, govorio je često moj prijatelj Duško Ljuština, najveći hrvatski kazališni impresario svih vremena. Imao je pravo. A ja bih tome dodao sljedeću misao: “Što smo sve proživjeli u zadnjih 100 godina, vlade su nam još i dobre”... Godine 1914. - kad uistinu počinje 20. stoljeće - odrađena je prva velika čistka.

U Hrvatskoj i Bosni nakon atentata, big booma epohe, došlo je do represalija prema Srbima. Masovno su uhićivani. Zbog sumnji u lojalnost mnogi intelektualci - učitelji, svećenici - zatvarani su bez suđenja, slani su na najteže fronte... Potom je došla 1918. godina, u kojoj se sve promijenilo. Čistku su sad radili pobjednici. Austrougarski kadrovi su ponižavani, podcjenjivani, gurani u stranu. Kakanijski časnici s vremenom su nazvani “naftalincima” jer su ostavljeni u ormare povijesti. Ni za najbolje nije bilo mjesta. Svetozar Borojević von Bojna 1. veljače 1918. dobio je titulu feldmaršala - postavši prvi i jedini nenijemac s tim činom - ali džaba je krečio. Nakon rata poslao je pismo novonastaloj kraljevini SHS nudeći svoje usluge kao general srpskog podrijetla, no njegova ponuda je odbijena. Umro je u bijedi, u Beču, jer mu Austrija nije priznala mirovinu (zato što je tražio državljanstvo SHS-a), a Kraljevina SHS odbila ga je jer ga je smatrala simbolom staroga režima, tog Lava sa Soče, koji je odbacio 11 talijanskih napada i bio vojni genij.

“Da imam moć, ja bih čitavo čovječanstvo svezao disciplinom i prisilio da radi unutar toga okvira. Vidio bi se uspjeh, koji bi bio stotinu puta veći nego sada. Jedino su autoritet i disciplina prikladni da vežu vojnike uz njihove zastave i njihove dužnosti. To je istinito za čitav ljudski rod. Nažalost, disciplina se lako podruje besmislenim zahtjevima. Zbog toga se ja grubo rješavam svih budala. Ti me se potom boje, ali također mi stvaraju i neprijatelje. S druge strane, svi vrijedni ljudi me vrlo poštuju”, pisao je.

S Borojevićem je Kraljevina odbacila i cijeli set vrijednosti, pregnantno iskazan u ovih nekoliko redaka. Slično je prošao i njegov krilni pobočnik Slavko Kvaternik, kojega je nova država tri godine nakon rata umirovila u činu pukovnika, pretvorivši ga u osvetnika. Mnogo je takvih sudbina. Tisuće ljudi su odbačene, spremljene na smetlište povijesti, poškropljene naftalinom. Povijest čistki 1914. i 1918. nije detaljno istražena, ali već površan uvid daje do znanja kako su mnogobrojni sposobni ljudi odbačeni.

Kvaternik se 1941. vratio, kao i mnogi drugi, odbačeni, poput jednorukog Slavka Štancera, “inženjera smrti”, koji u Drugom svjetskom ratu “nije bio samo statist, nego liferant” masovnih ubojstava, koji je priliku da ponovno pošalje domobrane u “staljingradsku flajšmašinu” doživio kao “ostvarenje svojih ideala”, kako je pisao Krleža. Te 1941. izvršena je najveća i najkrvavija čistka. Većina intelektualaca srpskog i židovskog podrijetla je maknuta - neki pod zemlju, neki izvan zemlje, neki u šumu. A nestao je s njima u nacionalnoj revoluciji i veliki dio nacionalne inteligencije. U žalosnoj epizodi bijega iz Kerestinca i naknadnim strijeljanjima život je izgubila masa značajnih ljudi - Otokar Keršovani, August Cesarec, Ognjen Prica, Zvonimir Richtman, Divko Budak, Viktor Rosenzweig... Krleži je život spasila samo njegova povijesna veličina - već 1941. bilo je jasno da je riječ o najvećem piscu hrvatske povijesti, usput i hrvatskom piscu, što su Pavelić i Mile Budak dobro razumjeli. No tisuće drugih strijeljane su ili zaklane. A onda je došla čistka 1945,. u kojoj je stradala desna inteligencija - Mile Budak, Kerubin Šegvić i mnogi drugi. Njima je suđeno, mnogima nije. Samo tri godine poslije toga došla je nova, strašna čistka 1948. godine. Pa su slijedile čistke u Hrvatskoj (1971.) i Srbiji (1972.) Tad se nije strijeljalo, ali se zatvaralo i proganjalo iz javne sfere. I tad su nastradali deseci tisuća ljudi. A onda je došla 1991. i opet su nam se događale čistke. Tko će pobrojiti sve te žrtve? Stotine tisuća obrazovanih i pametnih ljudi pometene su u vihoru 20. stoljeća, u kojemu je bilo malo mudrosti koja bi rekla: “Čekajte, pa ti će ljudi biti korisni društvu”. Uglavnom, nakon tolikih sječa glava još nam je i dobro, nismo kruha gladni.