Moj prijatelj pjesnik, tumačeći svoju povijest putovanja po Europi i šire posljednjih godina, na koja je krenuo "trbuhom za kruhom", rekao je nedavno na pjesničkom predstavljanju: "Pa nisam ja putovao kao Lord Byron!". Što bi značilo putovati kao Lord Byron iz današnje predodžbe? Ništa "byronsko" dugo mi nije bilo u čitateljskom ni misaonom fokusu. Prva bujica misli govori - prkosno izgnati sam sebe iz domovine, tražiti drugačiju slobodu, nešto divlje i nepoznato, odmetnuti se, doživjeti drugačiju povijest i ući u prostore drugačije borbe. Uz to, putovati buntovno, hrabro, drčno, razmetno, poročno i plemenito u isti mah, stvaralački, no imati i osiguranu blagajnu za sve to osvajanje prostora. Moguće, iz današnje optike. Tko su i što su danas pjesnici, a tko su i što su bili u Byronovo doba, nesumjerljivo je. Govoreći o Lordu Byronu, sigurno ni jedan pjesnik otkad je svijeta nije imao tako veliku političku moć. Ovaj Napoleonov suvremenik, da bi pomogao u borbi za nezavisnost i ujedinjenje Grčke, otišao je u Grčku, gdje ga danas slave kao heroja.
Byronov portret u albanskoj narodnoj nošnji
Što je mladi engleski aristokratski pjesnik George Gordon Byron (1788. - 1824.), koji je već u desetoj godini stekao titulu lorda, početkom 19. stoljeća uopće tražio u Italiji, Španjolskoj, Švicarskoj, Portugalu, Albaniji, a ponajviše u Grčkoj, u kojoj danas ulice i trgovi u mnogim gradovima nose njegovo ime? Tražio je slobodu od stege građanskog morala koji mu je puhao za vratom, liječio je svoju čežnju za Mediteranom, bjesomučno pisao poeme i drame dok je bježao od vjerovnika, nedovršenih poslova te zavrzlama i skandala intimne i javne prirode koje je za sobom ostavio u Engleskoj okrenuvši joj leđa. Borba protiv nasilja i tiranije te priklanjanje slabijima odvelo ga je u Grčku, za koju je tvrdio da ga je učinila pjesnikom. U gradu koji je bio sjedište otpora, u Mesolongi je završio svoj život, no ne na bojištu. Lord Byron 1824. godine umro je od groznice. Prva, starija generacija velikih engleskih pjesnika romantizma - William Wordsworth, Samuel Taylor Coleridge i William Blake - ostali su vezani za Englesku, u kojoj su dočekali starost i priznanje, dok su pripadnici druge, mlađe generacije - Lord Byron, Percy Bysshe Shelley i John Keats - rano napustili Englesku i kraj dočekali daleko izvan domovine. Ono što je zajedničko u stvaralaštvu "velike šestorice" je da su ga obilježile lirske pjesme, drame i pripovijesti u stihu.
Najpoznatiji po spjevovima o putniku i zavodniku
Nakon dugih godina vraćajući se Byronu i njegovu lirsko-epskom spjevu "Childe Harold" (Znanje, 1988., prijevod Luko Paljetak), već na prvoj stranici zastala sam nad uvodnim tekstom koji je potpisan riječju "kozmopolit" u kojem stoji: "Svijet je jedna vrsta knjige iz koje smo pročitali samo prvu stranicu, ukoliko smo vidjeli samo svoju zemlju. (...) Mrzio sam svoju domovinu. Sve neuljudnosti različitih naroda izmirile su me s njom. Da iz svojih putovanja nisam izvukao nikakvu drugu korist osim te, ne bih žalio ni troška ni truda". U današnjem svijetu u kojem je sve povezano i dostupno virtualno i fizički, a putovanja su poslovno-turistička (za svoju korist i ugodu), gastarbajterska ili migrantska, iz ljute nevolje, nešto je više koncentracije potrebno za razumjeti duh i motiv njegovih putovanja. "Hodočasnik", lutalica, protagonist Childe Harold iz pjesnikova spjeva ili vitez Harold (kako se prevodi na nekim od jezika naših prostora), zasigurno utjelovljuje putnika Byrona, kao što ga utjelovljuje i Don Juan iz njegova drugog istoimenog satiričnog epa. "Don Juan", koji čini 16 pjevanja, uvodi junaka osmišljenog po predlošku razvratnog zavodnika iz Molinine drame "Seviljski zavodnik" iz 17. st. Byronov Don Juan sve vidi, analizira i zavodi nas oštroumnošću i humorom - samo primjer u trećem pjevanju kad govori o braku: "I tužan je i bedan i užasan, svakako, /Taj znak slabosti ljudske, gluposti i kriminala,/Da retko brak i ljubav udruže se jednako/i pored tog što njih je baš ista klima dala/. Od ljubavi brak posta, od vina sirće jednako/Taj napitak kiseli razuma i morala (...)". Osvrćući se na svojega Don Juana, Byron je rekao da tako nešto nije mogao napisati čovjek koji nije živio na svijetu te da je iskustvo pravi izvor književne vrijednosti.
LORD BYRON (1788-1824) ON SHORE OF HELLENIC SEA, BY GIACOMO TRECOURT (1812-1882), OIL ON CANVAS
Prevoditeljica Ranka Kuić u tekstu o Byronovu životu i stvaralaštvu u predgovoru u izboru poezije u kojem su uvrštena prva četiri poglavlja "Don Juana" (Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.), kaže kako se Byronova epska djela odlikuju snagom naracije, dostojanstvenom obradom pejzaža, lakoćom izražavanja, izvrsnim humorom i nadasve izvanrednom satiričnošću, dok su negativne strane njegove poezije bombastičnost, pretjerano retoričarski ton koji natkriljuje stihove, nemarnost u pogledu forme i, konačno, pretjerano bavljenje samim sobom. U suvremenijim tekstovima i komentarima mogu se pronaći teze da je Lord Byron bio, današnjim jezikom govoreći, pravi pisac autofikcije.
U Ravenni upravo otvoren jedini muzej u svijetu posvećen Byronu
Dok književni svijet obilježava 200. obljetnicu smrti ovog najvećeg pjesnika engleskog romantizma, na sjeveru Italije, u Ravenni, u palači Guiccioli, ovih je dana otvoren muzej posvećen upravo Lordu Byronu, kao i talijanskom pokretu za ujedinjenje u 19. st., Risorgimentu. Putujući Europom, u Italiji je pjesnik proveo sedam godina (gdje je došao nakon kratkog i neuspjelog braka s Annabelle Milbanke, okončanog 1816. godine), dok se u Ravenni zaustavio nešto više od dvije godine. Baš je u palači Guiccioli dovršavao svoju slavnu epsku poemu "Don Juan". No u Ravennu je Byron došao zbog ljubavi. U Veneciji, gdje se neko vrijeme u raskalašenim zabavama "liječio" nakon razvoda, 1819. godine sreo je 19-godišnju udanu plemkinju Teresu Gambu Guiccioli. Za njom je doputovao u Ravennu, gdje je mlada plemkinja živjela sa svojim 50 godina starijim mužem u palači Guiccioli, no brak je nije omeo u strastvenoj ljubavi s pjesnikom. Byron se u Ravenni bez sustezanja smjestio u palači u kojoj je ljubovao s Teresom. U Ravenni su ga zvali "ludi Englez". Ljubav je trajala do Byronova napuštanja Italije i odlaska u Grčku 1823. godine. Kažu da je Teresa Gamba Guiccioli bila njegova posljednja velika ljubav.
Byron i Illyricum nostrum Lucia Leman, Srednja Europa
Poznato je da je pjesnikov kratak i intenzivan život bio obilježen mnogim ljubavnim vezama i rastancima. Ekstravagantan, nekonvencionalan čovjek privlačne vanjštine, karizmatičan i razornog šarma, zaljubljivao se u muškarce i žene. Salijetale su ga žene i muškarci iz svih slojeva društva. Prati ga i fama o incestuoznoj intimnoj vezi s polusestrom Augustom. Iako je od rođenja bio hrom na jednu nogu ("Šepavi Apolon" jedno je od imena kojim su ga častili!), ta fizička karakteristika nikad ga nije omela ni zaustavila, ni u putovanjima ni u ljubavnim avanturama. Nakon smrti, Byronov urednik John Murray odlučio je spaliti njegove memoare upravo kako bi sakrio neke od "nepoćudnih" podataka iz biografije. Byron je Englesku definitivno napustio nakon razvoda 1816. godine, ostavivši za sobom dugove i afere. Otišao je na put po Europi razorenoj ratom.
U Palazzi Guiccioli Ravenna, u kojoj je sad smješten muzej posvećen Byronu (otvoren službeno 30. studenoga 2024.), u jednoj su sobi izloženi predmeti koje je Teresa Gamba čuvala kao simbol njezine i Byronove ljubavi: pisma, nakit, pramenovi kose, komadić pjesnikove kože spaljene suncem... Posjetitelji mogu lunjati sobama u kojima se odvijala romansa, te virtualno, putem interaktivne tehnologije, oživjeti pjesnikova putovanja Italijom. Obrazlažući motiv ovog muzeološkog pothvata, iz muzeja kažu da im je ideja bila povezati tri aspekta vezana za prirodu i ličnost osebujne umjetničke pojave - bio je pjesnik, ljubavnik i osoba slobodarski orijentirana.
Tko još uopće čita njegove stihove?
"Tko bi pisao ako ima išta pametnije za raditi?", poznata je Byronova izjava kojom je svoj esej u The New York Timesu započeo Benjamin Markovics, američko-britanski pisac kad se u travnju ove godine osvrnuo na 200. obljetnicu pjesnikove smrti. Markovics je autor koji se ozbiljno u svojem radu bavi Byronom, o njegovu je životu napisao tri biografska romana ("Imposture", "A Quiet Adjustment" i "Childish Loves"). Postavlja pitanje čita li netko još danas stihove Lorda Byrona tvrdeći kako je on jedna od onih neobičnih osoba koje su postale poznatije po životima koje su vodile, nego po knjigama koje su napisale, te da se obožavatelji više dive pismima nego pjesmama. Koliko god su svi poznati romantičari šestorice imali nešto karakteristično za svoju poetiku, navodi, toliko je Byrona bilo teško odrediti. Stoga postavlja pitanje kako danas oživjeti njegovu slavu i vratiti ga među čitatelje ili, ako ćemo tržišnim jezikom, kako opet "prodati" Byrona? Markovics predlaže da ga se jednostavno predstavi kao dobrog pjesnika, kao pisca koji je rano usvojio autofikciju, te naglašava i njegovu seksualnu fluidnost.
Byron je imao namjeru posjetiti Dalmaciju
U periodu velike obljetnice Byronove smrti i kod nas je objavljena značajna knjiga autorice Lucie Leman, pjesnikinje, književnice, prevoditeljice i znanstvenice - "Byron i Illyricum nostrum" (Srednja Europa, 2024.), podnaslovljena "Suigra hrvatskog i byronskog, od Byronovih Oriental tales do Fabrijeve Smrti Vronskog". Knjigu čini šest opsežnih eseja, o putovanju Byronova bliskog prijatelja Johna Cama Hobhousea kroz ilirske pokrajine, o Byronovu ilirskom intertekstu, o hrvatskom u Byronovim (i)lirskim poemama, o putu od njegovih "orijentalnih poema" do književne drame Ilirskog pokreta, o Krležinoj dramskoj alegorizaciji byronskog te o Byronu, byronskom i Balkanu u Fabrijevoj palimpsestnoj pripovijesti. Knjiga se bavi geopovijesnim i kulturnim ispreplitanjem ilirskog i byronskog, te je sigurno značajna za proučavatelje književne povijesti i znanosti o književnosti. Prvi esej nastao na temelju putničkih dnevnika Byronova prijatelja Hobhousea, s kojim prijateljstvo seže iz vremena studija na Trinity Collegeu u Cambridgeu, donosi niz zanimljivih podataka o putovanju Hobhousea s grupicom prijatelja kroz naše krajeve (Međimurje, Zagorje, Rijeka), s nizom etnografskih i dokumentarnih zapažanja. Navodi se i kako je iz Byronovih pisama jasno da je namjeravao posjetiti Dalmaciju u najranijim danima svojeg egzila dok je boravio u Švicarskoj, no veliki je pjesnik na svojim putovanjima na kraju ipak zaobišao "Ilirik" i naše krajeve.
