Hramovi splitske moderne

Moderna arhitektura, razvijena tijekom 20. stoljeća, odražava duh vremena, društveni napredak, nove estetske smjerove i promjene u svakodnevnom životu. Mnoge od tih građevina imaju visoku arhitektonsku i povijesnu vrijednost, a iako su pojedine zgrade iz tog razdoblja srušene ili dijelom devastirane, većina njih je dobro sačuvana. A upravo pažljivo vrednovanje i zaštita objekata iz doba moderne bit će veliki test za sve buduće generacije te je zato njihova pravodobna i adekvatna valorizacija važna za razumijevanje grada, kao i za očuvanje urbanog pamćenja. Najveća prijetnja narušavanju izvornih arhitektonskih rješenja su komercijalni pritisci i pojedinačno nerazumijevanje vrijednosti objekata iz doba moderne koju treba baštiniti baš kao i sve druge građevine iz nekih prethodnih razdoblja. O ovoj temi razgovarali smo s dr. sc. Sanjom Matijević Barčot, prodekanicom za nastavu za studije arhitekture i urbanizma i prof. dr. sc. Darovanom Tušekom, cijenjenim stručnjakom za modernu arhitekturu.

- Kad je riječ o modernoj arhitekturi realiziranoj u razdoblju ‘klasične’ moderne arhitekture od završetka 1. svjetskog rata do ‘80-ih godina, kad već na scenu stupa postmodernistička paradigma, može se argumentirati da Split ima bogati fundus kvalitetnih arhitektonskih realizacija. Nezahvalno je iz tog registra izdvajati pojedine objekte jer, kad smo u okviru višegodišnjih istraživanja provedenih na splitskom Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije nastojali upozoriti na relevantni popis, došli smo do više od 450 kuća od kojih pojedine, ako moramo reducirati popis, možda najupečatljivije reprezentiraju pojedino razdoblje unutar postavljenog vremenskog okvira. Kad govorimo o objektima javne, dakle nestambene funkcije, iz razdoblja između 1. i 2. svjetskog rata, svakako treba istaknuti Biološko-oceanografski institut arhitekta Fabijana Kaliterne na rtu Marjana iz 1933. godine. Kaliterna je na izuzetno važnoj lokaciji, na morskom ulazu u Kaštelanski zaljev, podigao objekt koji uvjerljivo integrira modernu funkcionalističku organizaciju i pitoresknu arhitektonsku pojavnost objekta, koja uspostavlja link s tradicijama mediteranske arhitektonske baštine. Iz tog razdoblja je i monumentalna crkva Gospe od zdravlja zagrebačkog arhitekta Lavoslava Horvata iz 1937. godine, koja definira sjeverno pročelje kazališnog trga na Dobrome. Zanimljivo je spomenuti da su i Kaliterna i Horvat dulje ‘brusili’ svoj vlastiti izvorni idejni projekt, kako bi na izazovnom razmeđu historicizma i moderne arhitektonske pragme došli do konačnog optimalnog arhitektonskog rješenja.

Iz razdoblja nakon 2. svjetskog rata nezaobilazne su bolnice na Križinama arhitekta Antuna Ulricha iz 1965. i ona na Firulama Zoje Dumengjić izgrađene u periodu od 1958. do 1969. godine. Tu je i objekt Nevena Šegvića koji je 1964. godine uzburkao gradsku javnost paradigmatskom interpolacijom na možda najizazovnijoj splitskoj lokaciji, na sjeveroistočnom uglu Peristila. Arhitekt Mladen Kauzlarić je na Mejama 1976. godine realizirao impozantni skulpturalni Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, a Boris Magaš je hrvatsku arhitekturu uvjerljivo plasirao na internacionalnu scenu antologijskim projektom za gradski stadion na Poljudu 1979. godine, što je jedina građevina iz doba moderne na području Splita koja je zaštićena kao kulturno dobro. Mnogo je drugih javnih zgrada iz ovoga razdoblja niza autora koje bi se trebale naći na ovakvom, ma koliko reduciranom, popisu. Zajedničko svim tim kućama je da do danas nisu doživjele nikakve neprikladne pregradnje. No otvoreno je pitanje - što donosi budućnost i nezaustavljivi apetiti mogućih novih investitora? - govori nam prof. dr. sc. Tušek.

Upravo na važnost očuvanje nasljeđa iz vremena moderne nadovezuje se i dr. sc. Matijević Barčot govoreći kako se kuće iz doba moderne malo pomalo počinju sve jasnije prepoznavati kao dio baštine novije prošlosti koja zaslužuje čuvanje.

- Moderna arhitektura i urbanizam vjerojatno čini najveći dio izgrađenog fonda naših gradova. Općenito govoreći, razlog zbog kojeg taj sloj treba očuvati isti je kao i za sve druge graditeljske slojeve: očuvanje graditeljske baštine nije samo pitanje zaštite određenih građevina iz prošlosti, nego i proces izgradnje kulturnog identiteta, kolektivne memorije, stvaranja osjećaja pripadnosti mjestu te oblikovanja uvjeta za buduće arhitektonsko i urbanističko djelovanje. U Splitu svakodnevno svjedočimo koliko je bogatstvo arhitektonskih slojeva dragocjeno za identitet grada. Dvadeseto stoljeće bilo je razdoblje najvećeg razvoja Splita i njegove sveukupne transformacije, a ključnu ulogu u toj modernizaciji imala je upravo arhitektura. To se odnosi na određene referentne arhitektonske objekte iz modernog razdoblja, ali ne samo na njih, nego i na čitave urbane cjeline poput Splita 3, koji predstavlja izvanrednu realizaciju tad najprogresivnijih urbanističkih doktrina - kaže dr. sc. Matijević Barčot.

Najveći izazov općenito predstavlja očuvanje stambenih zgrada koje su, objašnjava prof. dr. sc. Tušek. One su, dodaje, ne samo najmasovniji vid arhitektonske produkcije, nego su i trajno prepuštene individualnoj uporabi svojih korisnika, pa su stoga i najviše izložene različitim inicijativama za svekolike preinake, “dorade”, pa i “dobrodošle” nadopune izvorno raspoloživog stambenog prostora, u rasponu od zatvaranja lođa i uzurpacije krovnih terasa pa sve do samoinicijativnih dogradnji i nadogradnji “anonimnih autora 20. i 21. stoljeća”.

- To je već toliko često u javnosti apostrofirana tema, pa se o njoj gotovo i nema nešto posebno novo reći. Stambena arhitektura iz razdoblja koje je tema našeg razgovora još je koliko-toliko dobro prošla. Primjerice, slikovita uglovnica Bratimske blagajne na Bačvicama arhitekta iz 1939. godine arhitekta Emila Cicilianija ili pak referentna realizacija Lovre Perkovića u parku Emanuela Vidovića na Lovretu iz 1956. godine nisu ozbiljnije stradale. Nešto veće nedaće zadesile su znamenitu stambenu uglovnicu arhitekta Stanka Fabrisa na Trgu Mihovila Pavlinovića na Bačvicama iz 1955. godine, no srećom ipak samo na njenom nadgrađu koje je nemilice uzurpirano neprimjerenom privatizacijom. Na ovoj zgradi Fabris je gotovo inaugurirao temu kontinuirane stambene terase koja se proteže duž cijelog južnog pročelja kao kvalitetna ekstenzija zatvorenog prostora stana i znači gotovo imperativni arhitektonski odgovor na stambenu zadaću u uvjetima mediteranskog klimata i scenarija življenja - kaže Tušek dodajući kako su se srodnoj temi kasnije priklonili arhitekti Frane Gotovac na velikoformatnim “Kineskim zidovima” na Spinutu iz 1971. godine i Ivo Radić na uistinu maestralnom stambenom ansamblu u Ulici Borisa Papandopula krajem ‘70-ih godina.

Radić je pritom na posve novi način otvorio prostor permanentnoj 3-D transformabilnosti južnog pročelja ovog velikog sklopa. Zanimljivo je istaknuti da su neprikladne intervencije na ovim zgradama tek sporadični slučajevi.

- U okviru gradskog megaprojekta Split 3 iz ‘70-ih godina visoko su od arhitektonske kritike honorirane i stambene ulice arhitekta Dinka Kovačića: Ljubićeva i Ulica Dinka Šimunovića, koje su svojem autoru priskrbile najviša arhitektonska priznanja, te Ulica Ruđera Boškovića Ante Svarčića koja predstavlja najuvjerljiviji urbanistički potez u strukturi ovog novog osvojenog dijela gradskog areala. Urbanistička ideja bila je ovom snažnom osi osigurati kontinuiranu pješačku komunikaciju od Visoke na sjeveru pa sve do Trsteničke morske uvale na jugu - kaže Tušek, koji u kontekstu ovog razgovora ima i popis građevina koje naprosto “nisu imale sreće”.

- Kuće su kao i ljudi, imaju svoju životnu priču, i svoju ovakvu ili onakvu sudbinu. Primjerice, zgrada Veslačkog kluba ‘Gusar’ arhitekta Josipa Kodla na Matejušci u gradskoj luci uklonjena je nakon što je izgubila izvornu funkciju. Budući da nisu realizirani pokušaji da se prenamijeni za novu funkciju, objekt je u građevinskom smislu degradirao pa ga je bilo nužno porušiti. Tu je i hotel Ambasador na Trumbićevoj obali, prva moderna splitska hotelska zgrada iz kasnih ‘30-ih godina, također djelo Josipa Kodla. Objekt su pratile svekolike nedaće od početka, od faze projektiranja do tek parcijalne izgradnje. Nakon 2. svjetskog rata prenamijenjen je za Dom tadašnje JNA, a kasnije je i on ostao bez definirane namjene i prepušten propadanju. Nakon niza pretvorbenih zavrzlama i učestalih promjena konzervatorskih stajališta u pogledu zaštite objekta, na toj lokaciji izgrađen je novi hotel - kaže Tušek, koji ovom popisu dodaje i hotel Marjan na zapadnoj obali gradske luke.

Riječ je o izvanrednoj realizaciji arhitekta Lovre Perkovića iz ‘60-ih godina, koja je tijekom kasnijih desetljeća više puta bila nemilice pregrađivana, a na kraju priče je porušena.

- Razlozi su uvijek bili isti: na toj lokaciji može se izgraditi nova, tehnološki i funkcionalno naprednija te financijski učinkovitija zgrada. Po toj nakaradnoj logici moglo bi se mnogo zgrada u Splitu i drugdje porušiti kako bi se izgradile veće i u ekonomskom pogledu isplativije zgrade. Ali gdje bi nas to odvelo? - pita se Tušek spominjući i jedan intrigantan slučaj u splitskoj arhitektonskoj praksi.

- Riječ je o kupališnoj zgradi na Bačvicama. Izvorna građevina arhitekata Prospera Čulića i Borisa Katunarića iz 1941. godine je zbog građevinske degradacije sredinom ‘90-ih godina uklonjena, ali je posve neočekivano dobila priliku za novi život. Izgrađena je ponovno kao faksimil izvornog objekta, a to je, po mojim saznanjima, jedini takav primjer u Hrvatskoj. Uostalom, projekt arhitekata Ante Kuzmanića i Eugena Širole je zbog toga nagrađen najvišim državnim strukovnim priznanjem. No da ne bi sve bilo tako ‘idealno’, aneks u pozadini kupališne zgrade, koji je projektiran i u roh-bau fazi izveden kao novi gradski akvarij, do danas nije priveden projektiranoj svrsi, pa služi kao skladište ambalaže ugostiteljskih objekata u prednjoj zgradi! To je pak stvarno apsurdno! - apostrofira nam Tušek, dok Matijević Barčot izdvaja još jedan objekt u samom centru Splita čiju sudbinu, kaže, treba pažljivo pratiti.

To je robna kuća PRIMA Grad, djelo arhitekta Antuna Šatare.

- Riječ je o iznimnom primjeru moderne arhitekture koji je svojedobno dobio najvažnije stručne nagrade.

Njezinoj adaptaciji potrebno je pristupiti s najvećom pažnjom, uz maksimalno razumijevanje ne samo arhitektonskih kvaliteta, već i njezine uloge u kolektivnoj memoriji grada. PRIMA je bila i trebala bi ostati gradska kuća, mjesto urbanog života i susreta građana. Već dulje PRIMA nema svoju izvornu namjenu - više nije robna kuća. Dio njezinih prostora prenamijenjen je u neadekvatne hotelske sadržaje, a nedavno je zatvoren i trgovački dio u prizemlju. Uzimajući u obzir da PRIMA nije konzervatorski zaštićena, sve navedeno izaziva opravdanu zabrinutost za njezinu budućnost - upozorava Matijević Barčot objašnjavajući kako se zaštita modernističkog nasljeđa suočava s nizom specifičnih problema.

- Prvo, mnoge moderne zgrade nisu konzervatorski zaštićene niti ih je uvijek moguće zaštititi, a to ih čini ranjivima na neprimjerene intervencije, pa čak i na rušenja. Osim toga, javna svijest i valorizacija moderne arhitekture često su slabije izraženi u odnosu na starije povijesne slojeve, a to dovodi do manjka podrške za njezino očuvanje. Dodatni izazov predstavlja sama priroda modernističke arhitekture. Jedan od temeljnih postulata modernizma - ‘forma slijedi funkciju’ - u procesu prenamjene zgrada često postaje prepreka. Kad se funkcija zgrade mijenja, njezina izvorna arhitektonska forma nerijetko više ne odgovara novim zahtjevima, a to može otežati ili onemogućiti kvalitetnu adaptaciju. Stoga uspješna obnova modernih zgrada zahtijeva promjenu pristupa: nova funkcija mora slijediti postojeću formu, uz poštovanje izvornih prostornih i oblikovnih kvaliteta. Iako je konzervatorska zaštita važna i nužna, ona često ne rješava problem obnove i daljnjeg života zgrade. Možda najeklatantniji primjer toga nalazi se u neposrednoj blizini Splita - modernističko remek-djelo dječjeg odmarališta u Krvavici, arhitekta Rikarda Marasovića, koje je formalno zaštićeno, a istovremeno izloženo devastaciji. Ključno je da javni investitori, u čijem su vlasništvu ovakvi vrijedni objekti, prepoznaju njihov potencijal za nove kulturne i društvene vrijednosti koje se mogu razviti njihovom adaptacijom. U tom smislu postoje inozemni modeli na koje se možemo ugledati - kaže Matijević Barčot ističući činjenicu da se buduće potrebe za stanovanjem i drugim sadržajima neće moći zadovoljiti isključivo novogradnjom, osobito u kontekstu Splita, koji je smješten na poluotoku, gdje je prostor za daljnje širenje ograničen.

- Zbog toga je od presudne važnosti za očuvanje urbanih vrijednosti grada da se prepozna značaj njegova modernoga graditeljskog sloja i razviju odgovorne strategije obnove - ne samo za referentne modernističke objekte, već i, primjerice, kod energetske obnove zgrada, gdje smo često svjedoci neprimjerenih promjena kolorita ili devastacije materijalnosti fasade - zaključuje Matijević Barčot.

Osim stambenih i zgrada javne namjene, u Splitu su u moderni izgrađene i brojne obiteljske vile koje su zbog jednog ili manjeg broja vlasnika češće izloženije preinakama, dok su neke od njih, nažalost, pregrađivane do neprepoznatljivosti. Mnoge vile u duhu moderne građene su najviše na području Meja, Bačvica i Firula, a iako se nekima može zamjeriti zapuštenost, u većini slučajeva izvorna arhitektonska rješenja nisu značajno ili uopće narušena. No to ne znači da za njihovu estetiku postoji razumijevanje. Često ih se doživljava kao zastarjele, neatraktivne ili bez stvarne vrijednosti, a netko bi ih rado stavio i pod egidu “socijalističke”. Ali one su sve samo ne objekti koji zaslužuju takvu paušalnu ocjenu. Te kuće nisu samo fizičke strukture, već su svjedoci jednog urbanog razdoblja, inovacije usklađene s humanim mjerilom, balansa između stambenog prostora i odnosa prema okolišu. Zato je već danas nužno razviti svijest o važnosti poštovanja njihove izvornosti - oblikovne, prostorne i materijalne. Očuvanjem karaktera tih građevina Split ne samo da čuva svoju baštinu, nego i njeguje raznolikost te slojevitost prostora u kojemu živimo.