U zbirci odabranih kolumni budalasto privlačnog naslova - “Kad Džimi Ču sretne Fidela Kastra” (2010., Rende, Beograd) - ljubljanski pisac, filmski i kazališni redatelj, Goran Vojnović, piše o tome kako da relativno mladi, urbani roditelji formirani na jugoslavenskom Novom valu, slovenskom Neue Slowenische Kunstu, bosanskom New primitivsu, poetici Branimira Štulića i Ekatarine Velike, skloni Edi Maajki i Majkama, TBF-u i Dinu Dvorniku, uvjereni da poznavanje opusa Arsena Dedića, Darka Rundeka ili Đorđa Balaševića spada u opću kulturu, odgovore vlastitu djecu od slušanja Cece i Sinana, Šabana i Ace Lukasa, Jelene Karleuše i Mile Kitića.
Ako žele da im potomci, objašnjava Vojnović, budu poput njih, ti relativno mladi, urbani roditelji, moraju postati poput svojih očeva i dijelom majki. U obiteljima nekad naših naroda i narodnosti su takozvane glave kuće gospodarile radiom, gramofonom, kasetofonom i, nešto kasnije, daljinskim upravljačem. Oni su, u hlačama od odijela, ružnim džemperima i papučama iz kojih palac samo što nije izbio, svi redom uredno podšišani i obrijani - brkovi su ostavljani samo ako bi se kosa gubila - nekad sebi za dušu, a gostima i gošćama obavezno, nakon tri-četiri rakije i malo više gemišta, puštali: “Polomiću čaše od kristala”, “Noćas mi srce pati”, “Ima jedna krčma u planini” i za kraj: “On je jesen puna kiše/S njim mi se loše piše/On je jesen puna kiše/Oči su mu mutna voda/Poroci mu svi od roda...”.
U takvom, kako se već kaže - ako se uopće tako kaže - društveno-političko-(pop)kulturnom kontekstu je rođen i Boris Jokić (Zagreb, 1976.), ravnatelj Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, autor prijeko potrebne i nasilno likvidirane kurikularne reforme i nedavno objavljene knjige “60 otkucaja - glazbena lektira”.
“Zemlja koja svoju suvremenu umjetnost skriva od škole zapravo ne misli dobro o sebi i ne želi dobro ljudima koji žive i rade u njoj. Dat ću vam jedan primjer. U utorak sam bio u Ekonomskoj i birotehničkoj školi Bjelovar i tamo održao predavanje za 175 učenika drugih, trećih i četvrtih razreda. Mladi su bili super. Na moje pitanje - prije nego što ću pustiti njegovu pjesmu - tko od njih zna tko je bio David Bowie, bila je podignuta samo jedna ruka. E, sad, naravno da klinci u Bjelovaru ne moraju slušati Bowieja. Ali činjenica da ne znaju tko je bio on, da nitko ne zna tko je bio Arsen Dedić ili da malo njih zna tko je Darko Rundek ili Josipa Lisac, da je slično i što se tiče naše suvremene književnosti, dramske umjetnosti, filma... govori o društvu i sustavu koji su zakazali. Ne moraju svi znati ili slušati te izvođače, ali teško mi je zamisliti da u Francuskoj netko u školi nije čuo za Sergea Gainsbourga ili Edith Piaf, da u Velikoj Britaniji u školi ne znaju za Beatlese ili da u nižim razredima ne zaplešu na Eltona Johna, da u SAD-u u školi ne uče tko su Bruce Springsteen ili Nina Simone”, rekao je Jokić u intervjuu za Telegram demonstrirajući mladenački naivno vjerovanje u snagu rock and rolla koji je uspio...
Pa, ne računamo li to što je nekim autorima i izvođačima pokazao kako izgleda život kad si bogat i slavan, nije uspio ni u čemu. “Ta suvremena glazba, među ostalim, svojom snagom može udariti moćnike tamo gdje ih najviše boli, izravno među noge. Od tog se udarca, naročito kad je mladenački, teško oporavljaju. Oni se tog udarca i glasa mladosti i boje”, rekao je Jokić.
“Suvremena glazba” - ne bi, naravno, trebalo da je tako, ali tako jest - kao i druge vrste kulture i umjetnosti “svojom snagom” ne može “udariti moćnike tamo gdje ih najviše boli, izravno među noge”. Moćnici, upravo zato što su moćni, međunožje mogu iskoristiti da, poučeni povijesnim iskustvom, ali i užasom sadašnjice, na određeno mjesto nabiju suvremenu glazbu i druge vrste kulture i umjetnosti. Nije, naime, u Velikoj Britaniji pobijedio punk, nego njegov ljuti protivnik tačerizam, dok je u SAD-u opet predsjednik Donald Trump, bez obzira na to što o njemu misli Bruce Springsteen. Da Emmanuel Macron nije postavio sanitarno-političku branu, predsjednica Francuske bila bi Marine Le Pen koja, istina, zna sve o Edith Piaf.
Rođene 70 i neke godine prošlog stoljeća zna svašta iznenaditi, pa eto i to da postoje visokoobrazovane osobe na pragu 30-ih, zaposlene na dobro plaćenim radnim mjestima u ozbiljnim, međunarodnim korporacijama koje nikad nisu gledale “Kuma”. Ne “Kuma 3”, koji je grozan, nego ni jedan, a u isto vrijeme su pasionirani čitatelji i čitateljice ozbiljne književnosti, vjerna publika hollywoodskih blockbustera, koja na kraju radnoga dana uz čašu vina sluša “Dnevnik jedne ljubavi” ili “Ministarstvo straha”. Ima, međutim, i među Jokićevom generacijom ozbiljnih, pametnih ljudi sa sličnim ili istim političko-ideološkim preferencijama poput njegovih, kojima je od Arsena Dedića dosadnija samo Gabi Novak, koji još i bez obzira na formalno i neformalno obrazovanje nisu shvatili o čemu je točno riječ u pjesmi “Ena” grupe Haustor, dulje mogu slušati vodokotlić nego Joy Division, Balaševićevu “Priču o Vasi Ladačkom” teže podnose od korone, znaju da je EKV svirala bolje od Riblje čorbe, ali i da je Bora Đorđević bio bolji rock pjesnik - i veća politička budala - od Milana Mladenovića i Štulića zajedno i odvojeno, Bowieja ne bi trpjeli ni da im se plati, Satan Panonski im je draži od Majki, a “Djevojčice kojima miriše koža” sve što “Samo par godina za nas” nije: skoro pa himna.
Nitko, međutim, ni fanovi Pankrta, ni oni što bi im noge same počele plesati na “Sve bi seke ljubile mornare”, u školi nije učio o tome tko je bio Drago Diklić, a tko Ivo Robić, čije su stihovi uglazbili Indexi u pjesmi “Modra rijeka”, kad su nastale Bijele strijele, a kad Crveni koralji, kako se zapravo zvao Matt Collins i koju je kneževinu na Eurosongu predstavljala Tereza Kesovija iz Konavala. Nema preciznih podataka o tome tko je biološki stvorio više današnje publike Aleksandre Prijović i Lepe Brene, Ace Lukasa i Jale Brata, Raste i svih “Zvezda Granda”. Sudeći po broju prodanih ulaznica za njihove koncerte, zasluge ravnopravno pripadaju bivšoj manjini i bivšoj većini čija se, danas odrasla djeca, već spremaju za zagrebački koncert nad koncertima, upisan u povijest kao najprodavaniji svih vremena na svim prostorima.
Nikad, baš nikad, većina nije slušala i formirala se uz glazbu koju Jokić smatra dijelom opće kulture, kao što nikad, baš nikad, Let 3, Mile Kekin, Elemental, Edo Maajka, Gibonni i tko već neće prodati pola milijuna karata za jedan nastup. Kažu da bi to mogao, odluči li se još jednom popeti na pozornicu, samo Štulić, čija je Azra svoj najbolji live album snimila u “Kulušiću”, gdje je na sedam koncerata u nizu bilo ukupno 6300 ljudi! Dok je radio posao koji je, kako je kasnije priznao, iskreno mrzio, pokojni dramski pisac Ivo Brešan nije tjerao srednjoškolce da čitaju sve što je u lektiri bilo. Birao je naslove, autore i autorice čija su djela ostajala nepročitana, ali je o njima ipak govorio svojim đacima, tražeći model da ih uputi u Shakespearea, tinejdžerima dosadnog kao zubobolja, pružajući im dovoljno informacija i razloga za čitanje s razumijevanjem u onim godinama u kojima će i Krležu početi doživljavati kao najboljeg hrvatskog pisca, a ne kao mrtvog, lektirnog klasika kojega se treba riješiti minimalnom prolaznom ocjenom. Sudeći po broju onih što godišnje pročitaju barem jedno prozno djelo - poezija se čita manje od uputa o lijeku za ublažavanje suhog kašlja - bio je to dobar pokušaj s ne baš reprezentativnim ishodom.
Jokić nije isključiv
Teroriziranje lektirom imalo je znatno veći učinak. Boris Jokić, da ne bude zabune, nije isključiv - “Ne moraju svi znati ili slušati te izvođače” - ali mu je teško “zamisliti da u Francuskoj netko u školi nije čuo za Sergea Gainsbourga ili Edith Piaf, da u Velikoj Britaniji u školi ne znaju za Beatlese ili da u nižim razredima ne zaplešu na Eltona Johna, da u SAD-u u školi ne uče tko su Bruce Springsteen ili Nina Simone”. U francuskim srednjim školama se, istina, analiziraju pjesme Edith Piaf, kao što se na američkim sveučilištima izučava Bruce Springsteen. Da bi se kod nas stihovi Arsena Dedić koristili za analizu lirike i stila, TBF-ovo “Splitsko stanje uma” za učenje o poetskom urbanom realizmu, pjesme KUD Idijota za satove o angažiranosti u umjetnosti ili one rane Zabranjenog pušenja za tumačenje autoironije, treba se desiti ono što se, znamo od odbijanja upravo Jokićeve kurikularne reforme, neće desiti.
Ono što ne znamo je kako bi bilo da je, nekim čudom, reforma provedena i bi li ishod bio kao s Brešanovom metodom i bi li sve završilo tako što bi opet neki Boris Jokić ostajao u čudu otkrivajući kako je svaki 175. bivši učenik Ekonomske i birotehničke škole u Bjelovaru zapamtio tko je bio David Bowie. Kad je već tako, onda je jedan od načina da današnji srednjoškolci saznaju, parafrazirajući Jokića, tko je bio Arsen Dedić, tko je Darko Rundek ili Josipa Lisac, onaj Vojnovićev iz zbirke odabranih kolumni “Kad Džimi Ču sretne Fidela Kastra”. Drugi je da ih se pusti da prerastu YouTube trending i sami nađu svoj zvuk, kao što su ga nalazili neki, nikako svi, rođeni od 1970. do 1980. godine prošlog stoljeća.
