"dem za pričom jer je to jedina moguća priča prema dokaznome materijalu i jer su sve ostale priče neprihvatljive.

"Čovjek koji je htio znati sve", Dror Mišani

Iako Dror Mišani čini sve da razbije svaki kliše detektivskog romana - uključujući i to da njegov detektiv Avraham Avraham tvrdi da su u većini kriminalističkih romana detektivi uhitili pogrešne osobe i da to može dokazati - on ustvari piše vrlo strukturirane i jasne krimiće. Uključujući i to da, doduše na neobičan i drugačiji način, slijedi sve klišeje koji omeđuju žanr. Ono što odbija učiniti - i time "maskira" da ustvari vrlo vjerno i dosljedno slijedi najbitnija pravila žanra - jest dati zločinu i zločincu bilo kakvu glamuroznost. Zločin je, ako se uopće i dogodio (u dva od tri njegova romana o Avrahamu Avrahamu, kao i čitatelji, pitaju se da li se zločin uopće i dogodio, i ako je, koji to točno zločin) potpuno banalan, kao i zločinac. Kao što je običan i njegov zločinac. Nema tu nikakvog masterminda zla.

Druga stvar kojom Dror Mišoni navodi čitatelja na to da njegovi romani nisu tek "obični" krimići jest i to što za zločin uglavnom nema jasnog motiva. Ili je taj motiv toliko banalan da nam je nejasan. Ovdje napominjem da ta žanrovska podjela za većinu onih najboljih kriminalističkih romana ionako ne vrijedi, oni najbolji ionako prelaze okvire žanra koji im služi tek kao okvir za priču, uostalom kao i u mnogim drugim žanrovima, gdje je žanr tek okvir za priču, a najbolja djela ionako bi mogla biti smještena u neku drugu kategoriju ili jednostavno - književnost.

INTERVJU Dror Mišani: 'Želio sam upoznati svoje žrtve'

Obje ove karakteristike - koje su ustvari vrlo slične - banalnost i "običnost" zločina, kao i banalnost i "običnost" motiva (ili njegovo nepostojanje, odnosno pisac ga ne navodi i ne objašnjava) prelijevaju se i na sve druge elemente romana. Ni njegov detektiv, junak, nije nimalo glamurozan detektiv, dapače vrlo je nesiguran, osjetljiv, sklon previdima i nimalo karizmatičan ili ekscentričan, onako kako to u detektivskim romanima obično bude. Pogotovo ako dotični detektiv dobije serijal, a detektivu Avrahamu Avrahamu ovo je već treći roman. Ako bih morao izabrati, vrlo uvjetno, na koga podsjeća struktura romana, način pričanja priče i lik junaka, onda bi to bio Henning Mankell i njegov inspektor Wallander. S tom razlikom da su u Mankelovim romanima zločini, u većini slučajeva, "glamurozni", a zločinci ipak svojevrsni majstori zla. Ali je nešto u sudbinama njihovih junaka, Avrahama i Wallandera, načinu na koji se priča i istraga razvijaju te svime onim što ih okružuje - običan život te sva njegova okrutna i nimalo poetska realnost - vrlo slično.

KRITIKA Zločin bez glamura, bez zagonetke, bez zločina

Sličnost, naravno, treba uzeti s velikom dozom skepse prema značenju te riječi, daleko od toga da se tu stilovi preklapaju ili da se motivi i zapleti podudaraju, više se ta sličnost ogleda u tome kako na čitatelja djeluje roman i priča. Kao i junak. Ovom usporedbom dajem, ustvari, kompliment Dror Mišaniju, jer Henning Mankell je definitivno jedan od najboljih švedskih pisaca (krimića). Većina Mankellovih romana o Wallanderu, ako ne i svi, prevedena je na hrvatski i izašla je uglavnom u izdanjima Mozaik knjige. Iako bih toplo preporučio njegov roman "Talijanske cipele", koji niti je krimić niti mu je junak Wallander, ali sadrži sve elemente koje imaju i njegovi romani iz serijala o Wallanderu.

Ali vratimo se Mišaniju. Iako se čini da nije tako, njegovi romani čvrsto se drže zakonitosti kriminalističke priče i uzročno-posljedičnog lanca događaja, ali mu odbijanjem da zločinu da spektakularnost i da u istragu unese nevjerojatno zapletene obrate (iako naravno obrata ima, samo su "obični") polazi za rukom da ih učini mnogo realnijima, životnijima i stvarnima. Nauštrb "zabavnosti", Mišani slika stvarnost - kako zločina, zločinca, istrage i žrtava. Napetost ne gradi na tome da otkriva sloj po sloj složenih lanaca kojima je zločin počinjen pa sakriven, već je gradi tako da što otkriva sloj po sloj običnosti, slučajnosti, pogrešaka te nesretnih i nepromišljenih odluka koji su doveli do zločina. A to je stvarna napetost jer je - stvarna. Jer je tako u većini zločina. A ta banalnost nas plaši. I treba nas plašiti jer se podjednako odnosi na nas kao žrtvu, na nas kao istražitelja i na nas kao zločinca. Gotovo u svakoj ulozi - jednim pogrešnim korakom - možemo biti.

DROR MIŠANI 'TRI' Psihopatska igra bez kapi krvi a, prije svega, vrhunska književnost

U trećem romanu iz serijala o Avrahamu Avrahamu "Čovjek koji je htio znati sve" (zgodan naslov koji se podjednako može odnositi na glavnog junaka, ali i na ubojicu) inspektor Avraham vodi istragu o ubojstvu žene koja je zadavljena u svom stanu. A prije kojih dvadesetak godina bila je žrtva silovanja. Kao i u prethodnim romanima - "Nestao" i "Mogućnost nasilja", Mišani gotovo jednaku pozornost daje žrtvama ili kolateralnim žrtvama, koliko i glavnom junaku, odnosno istrazi.

Definitivno neobično običan junak i neobično obični zločini u neobičnim krimićima koje se svakako isplati čitati. Svojim debijem u Hrvatskoj Dror Mišani je takvo nešto i najavio, prvi roman objavljen kod nas "Tri" također bi se, uvjetno rečeno, mogao svrstati u žanr kriminalističkih romana, ali u njemu je Mišani gotovo pa ubio svako pravilo žanra i sve priče. Kao što i sam naslov kaže, ima ih tri, ispričao ih je iz perspektive žrtve. Definitivno pisac kojega treba čitati i držati na oku.